Primijetila sam to nakon završetka školske godine (završio je 6. razred). Inače je odličan učenik i dobro i mirno dijete. Povezala sam to sa završetkom školske godine i puno obveza i stresa koji se tada generira. Međutim, sada su praznici već pri kraju, a to i dalje ne prestaje.
Nekih drugih događaja, pozitivnih ili negativnih, nije bilo. Bili smo na ljetovanju, igra se vani svaki dan, vozi se biciklom, druži s ostalom djecom. Ima li to veze s pubertetom? Što savjetujete za učiniti, je li to sada već tema za liječnički pregled? Obično svugdje piše da to samo prestane, pa me zanima koje je optimalno vrijeme ako bi prestalo da prestane? Zahvaljujem na odgovoru unaprijed.
Odgovor:
Draga zabrinuta mama,
iz vašeg pisma sam stekla dojam da jako dobro poznajete svoje dijete i da ste posebno obratili pažnju na aktivnosti vašeg sina kada ste uočili tikove. Moj savjet je da i dalje nastavite promatrati – posebno obratite pažnju jesu li se možda tikovi s vremenom smanjili, pojačali ili ostali isti. Sa svojim djetetom provodite puno više vremena nego što će ikada provesti ijedan stručnjak i upravo vi imate najvrednije informacije koje će možda jednog dana biti potrebne stručnoj osobi kako bi pomogla vašem sinu.
Postoje prolazni i kronični tikovi kod djece, a ono što je važno jest da znate da i prolazni tikovi mogu trajati po godinu dana (kronični traju duže). Kada je potrebno potražiti stručnu pomoć - zapravo nema pravila. Ponekada kada tikovi značajno ometaju funkcioniranje djeteta sasvim je normalno potražiti pomoć odmah. S druge strane, ako tikovi ne ometaju značajno djetetovo funkcioniranje, druga djeca ga zbog toga ne zadirkuju u školi i slično, tada nije potrebno odmah voditi dijete stručnjaku. Procjena načelno ovisi o vama upravo iz razloga jer vi sami najbolje poznajete svoje dijete.
No u svakom slučaju kako tikovi (posebice prolazni) često nastaju uslijed stresa te ih stanje napetosti i uzbuđenja povećava (bilo pozitivnog ili negativnog), jako je važno da što više razgovarate s djetetom, da mu ostavite prostora da vam se može povjeriti i da ga indirektno učite kako se nositi sa stresnim situacijama. Kako sve to? Zapravo bih rekla da vam u cijeloj situaciji najviše može koristiti zdravorazumski pristup. Djetetu možete npr. ispričati kako vam je bio užasno stresan dan na poslu i reći mu što ćete sada napraviti da se opustite (npr. otići ćete u šetnju, imati dugu kupku itd.). Možete ga pitati što on radi da se opusti, pitati je li ima možda neki savjet za vas. Možete s njim razgovarati i o tome koje su situacije za njega stresne – jesu li neke više, a neke manje stresne. Uvijek se fokusirajte na rješenje. Ovo vam navodim samo kao orijentir budući da ne znam kako bi mogao teći razgovor s vašim sinom. Ako nije baš oduševljen razgovorom, provjerite odgovaraju li mu više fizičke aktivnosti kao ispušni ventil. Poanta je samo da se nauči nositi sa stresnim situacijama i da nađe nešto što će mu olakšati. S vremenom bi se i tikovi trebali prorijediti i nestati.
Pitanje imaju li tikovi veze s pubertetom – u pravilu se oni ipak češće javljaju kod mlađe djece koja se još uvijek ne znaju nositi sa stresnim situacijama pa svoje emocije ventiliraju kroz tikove. Zašto su se baš sada javili kod vašeg sina – ne znam. No nekada nije ni bitno znati točan uzrok već samo naučiti se nositi s postojećim stanjem (primjerice kroz osmišljavanje vlastitog načina nošenja sa stresom).
Ukoliko imate još nedoumica ili procjenjujete da bi vam ipak bilo lakše otići kod stručnjaka, slušajte sebe i potražite stručnu pomoć. Sretno!