Moja sestra boji se biti sama pa se nameće i remeti moj obiteljski život

Molila bih Vas za savjet… Imam mlađu sestru, sada ima 22 godine, koja je skoro 2 godine bila u vezi s jednim dečkom, s kojim je polako planirala i zaruke. Gledali su prstenje, razgovarali što će raditi kad ona završi srednju i staž, a on faks. Kako je završila srednju, zaposlila se odmah. Tada je živjela s našom drugom sestrom u stanu, dok si ne nađe nešto svoje.

Par mjeseci kasnije, njen dečko ju je ostavio zbog druge cure koju je ubrzo nakon svega oženio. Naravno da je bila razočarana, ljuta i izbezumljena. Nakon nekog vremena, počela je vježbati, promijenila je frizuru, naravno i sve te stvari koje cure rade nakon prekida. Kraj svega toga promijenila je stav prema svemu skoro. Postala je jako drska, razbacivala se s novcem dosta dugo, izlazila van i partijala, iako to nikad nije radila. Prestala je ići u crkvu, iako joj je bilo stalo do toga prije. Sad je postala totalno drugačija osoba koju se ne smije ni pitati nešto u vezi bilo čega što je bila prije kao osoba, da se ne naljuti i ne odbrusi.

Prije pola godine, moja sestra, njen muž i sin kupili su stan, ali je dosta manji od ovog u kojem su bili, pa je ova moja najmlađa sestra morala naći svoj stan, jer je i moj mali. Odjednom se boji biti sama. Samo gleda priliku gdje da ode, da ne bude sama u stanu.

Uglavnom dođe kod mene i muža, jer srednja sestra ima sina i uglavnom se ne može družiti s njom, jer je mali dosta vezan za mamu, pa njih dvije nikako da imaju vremena za sebe. Tako uglavnom kad god ne radi, dođe kod mene. I uglavnom se žali da se boji da će ostati sama, da ne želi biti sama u stanu, da se želi nekome vratiti kući i slično. I da imamo mjesta u stanu, ne želi živjeti s nama, ali svaki slobodan trenutak provodi kod nas i često prespava.

Ja nažalost ne radim, a moj suprug ima manju plaću nego moja sestra i često nam financijski bude nezgodno što toliko vremena provodi s nama, jer bi ona jela svakakve fine stvari, koje mi inače ne jedemo, jer nemamo novaca ni sami za to. A da ne pričam o tome kako nikako da budemo malo sami muž i ja.

Moja seka inače ide na razgovore kod neke savjetnice/psihologinje, ne znam koliko često, ali nemam osjećaj da to pomaže. A razgovor s nama kao obitelji ne vidim da uopće pomaže. I mama i ja smo joj predložile da si nađe hobi, da nađe kakvu likovnu radionicu, jer ih u Zagrebu bar ima nekoliko, da krene u crkvu opet, jer su mladi jako aktivni što se tiče druženja, izleta i slično. Ona to uporno odbija. Shvaćamo da je depresivna, ali ju pokušavamo uvjeriti da ako si sama ne pomogne i ne počne se zanimati za nešto, da joj nitko ne može pomoći onda.

Prijateljica ju zove da se nađu u gradu, ali njoj se ne da ići, pa je nazvala mene da mi to kaže i da mi kaže opet kako se boji da će ostati sama do kraja života, iako shvaća da je još mlada i da je cijeli život pred njom. Stalno se dopisujemo, doslovno stalno, čak i kad radi noćne smjene, pošalje koju poruku, a kako me pati nesanica, znam odgovoriti i u sitne sate. Ali sam umorna već malo od toga.

Htjela bi joj pomoći, jer sam se nalazila u takvoj situaciji, ali ju ne mogu uvjeriti da sam se sama morala trgnuti da mi bude bolje. Želim biti tu za nju, ali želim i svoje slobodno vrijeme i vrijeme nasamo sa svojim mužem, pogotovo sad kad čekamo bebu. Zvala me da dođemo sutra do nje, a otišla je jučer od nas, ali sam rekla da ne mogu, jer bi trebala pripremati sobu za bebu. Možda to neću baš raditi sutra, nego ću vrijeme provesti sa mužem, ali me sad grize to što nju ostavljam samu.

Ne znam kako da se postavim prema cijeloj situaciji…

Draga čitateljice,

čitajući Vašu poruku stalno sam razmišljala o tome koliko emocionalne teškoće osobe zapravo utječu na njenu cijelu obitelj. U Vašem slučaju, teškoće koje proživljava Vaša sestra uvelike utječu i na kvalitetu Vašeg života. Zaista je divno od Vas i Vašeg muža koliko podrške joj dajete, ali apsolutno se slažem s Vama da ne možete voditi stalnu brigu o njenoj dobrobiti.

Koliko god je njoj teško, ona je ipak odgovorna za svoj život i Vi joj možete biti samo jedan vid podrške u cijeloj situaciji, ali ne i osoba odgovorna za nju. Moj savjet je da kažete sestri da biste Vi voljeli popričati s njenom psihologinjom, jer se Vi ponekad ne znate postaviti u odnosu prema njoj.

Nemojte se bojati biti iskreni u tom razgovoru – samim time što joj priznajete da se ne znate uvijek postaviti, Vi joj dajete do znanja da brinete o njoj, ali naravno da trebate pomoć u nošenju sa cijelom situacijom. To što ne možete uvijek biti uz nju (to što imate slobodno vrijeme, ne znači da nužno možete biti s njom, sasvim je normalno da nekad želite biti sami) ne znači da ste loša sestra, već da ste svjesni da si ona ipak mora sama pomoći.

Stoga, da bi Vaš odnos bio kvalitetan, potražite savjet objektivne osobe koja će Vas voditi kroz tešku situaciju.

Srdačan pozdrav!