Moja kći (11) je tužna jer se osjeća odbačenom u svom razredu

Imam kćer staru 11 godina. Nedavno sam primijetila promjene  u njezinom ponašanju. Povlači se u sebe, zamišljena je, često suznih očiju.

shutterstock_1735801265.jpg

Tek neki dan mi je priznala da se osjeća odbačenom u svom razredu. U razredu ima jedna djevojčica koja doslovno "otima" svaku djevojčicu koja se pokuša družiti s mojom kćeri. I to tako da im govori jako ružne stvari o njoj. Ali to sve potajno. Učiteljica navodno ne vidi problem u tome. Ona čak ni ne vjeruje da bi se takvo što moglo događati u njenom razredu. Ne znam što mi je činiti a jako mi je teško gledati takvo tužno dijete. Molim vaš savjet kako da se postavim u takvoj situaciji? Lp

Odgovor:

Draga mama,

iako možda tako na prvu ne izgleda, činjenica jest da je Vaša kćer zapravo žrtva neke vrste nasilja od strane druge djevojčice iz razreda. Kada govorimo o nasilju, svima nam prvo padne na pamet fizički oblik nasilja koji je prije svega i najuočljiviji. No, postoji i nešto što se zove verbalno nasilje a očituje se kroz vrijeđanje, širenje glasina, ismijavanje, stalno zadirkivanje, izolaciju. Ovoj drugoj vrsti nasilja sklonije su upravo djevojčice i tome je, prema mojoj procjeni, izložena vaša kćer. S obzirom da djeca koja su žrtve takvog ogovaranja, izolacije, ismijavanja kroz neko vrijeme počnu iskazivati određene promjene u ponašanju (postaju depresivni ili agresivni, nesigurni, anksiozni, povučeni, pogoršava im se školski uspjeh…), neophodno je reagirati već u samom začetku dok se situacija ne pogorša. Svakako bi Vam savjetovala da još jednom odete kod učiteljice i ukažete joj na ozbiljnost problema, zamolite je da Vama i Vašoj djevojčici pomogne, a u konačnici uvijek se možete obratiti i stručnom timu škole (psihologu, defektologu, pedagogu). Na nama odraslima je da zaštitimo djecu, da reagiramo na neadekvatna ponašanja, da ih poučimo adekvatnim. Obaveza škole je zaštiti dijete od bilo koje vrste nasilja.

Nadalje, ono što možete kod kuće učiniti je da razgovarate sa svojom djevojčicom, da je uvjerite da nije ona kriva za to što joj se događa i da je učinila dobro što vam povjerila. Pitajte je što ona misli o svemu, što može učiniti da se osjeća ok. Dugoročno je dobro da je učite asertivnosti, da joj možda kroz vlastite primjere pričate kako se postaviti u situacijama kada netko čini nešto što nam nije ok. Možda ćete se sjetiti primjera kada ste bili u dućanu pa Vam je blagajnica izvratila premalo novaca, možda na poslu kada ste kolegi na pristojan ali jasan način dali do znanja da nećete odrađivati njegov posao, možda kada ste primjetili da Vas kolegica ogovara pa reagirali... Roditelji su model svojoj djeci i stoga djeca često puta uče potpuno nesvjesno preuzimajući model ponašanja roditelja. Mislim da je dobro da Vaša kćer dobije poruku da je ok reći kada nam nešto ne odgovara, da je ok jasno izraziti svoje mišljenje i druge konfrontirati – to ne mora biti ružno niti nepristojno, već dapače, pristojno ali jasno.

Pričajte s njom o tome što voli kod sebe; možete i sami reći što se Vama sviđa kod Vas, pa zatim što Vam se sviđa kod nje. Pričajte o tome kako svatko od nas ima stvari koje mu se više ili manje sviđaju kod sebe: cilj nam je da prihvatimo sebe takvi kakvi jesmo i mijenjamo ono što nam se ne sviđa kod nas a možemo promijeniti. Druge ljude i njihove postupke ne možemo promijeniti – ali možemo za društvo birati one koji nam odgovaraju. Zašto se ona djevojčica ponaša tako kako se ponaša, zaista ne znam. Jedan od mogućih uzroka jest da se radi o djetetu koje nema samopouzdanje pa ga na taj način uzdiže; druge djevojčice ne žele biti „crne ovce“, možda se i same boje da ne postanu meta pa slušaju tu djevojčicu. No ovo je samo jedan od mogućih uzroka. Sa kćerkom možete pričati o tome da svatko ima svoj razlog zašto se ponaša na određen način, da razlog takvom ponašanju uopće ne mora imati veze s nama i da mi takvo ponašanje ne trebamo tolerirati već naći način kako ćemo se zauzeti za sebe.

Dakle, da rezimiram: svakako inzistirajte da škola poduzme određene korake, što više razgovarajte s Vašom djevojčicom o tome kako se može zauzeti za sebe, što joj se kod nje sviđa. Sve to bi trebalo pozitivno utjecati na njezino samopouzdanje. Ukoliko se ne bavi izvannastavnim aktivnostima a pokazuje interes za nešto, svakako bi Vam preporučila da je upišete na tu aktivnost. Na takvim aktivnostima postoji velika vjerojatnost da upozna novo društvo, djecu s kojom ima barem jednu stvar zajedničku.

Sretno!