Iz razgovora s učiteljicom smo saznali da je izrazito plaha i nesigurna u školi. Teško joj pada reći nešto što zna. Ali pravi problem se javlja kad nešto ne zna ili je zaboravila. Učiteljica kaže da je odmah počne boljeti glava/trbuh, grize nokte, počne plakati. Zbog toga je i učiteljica jako oprezna, baš da je što manje dovede u takve situacije. S godinama će škola biti sve teža, a ja ne znam kako joj pomoći da očvrsne, da shvati da ne može sve biti savršeno, da neće uvijek dobivati samo izvrsne ocjene, jer poraz izrazito teško podnosi. Inače voli ići u školu, kaže da joj je super tamo. Ima puno prijateljica (primijetila sam da se natječe s njima koja će imati bolje), sa sestrom se često igra "škole", pa mi nije jasno u kojem trenutno krene taj stres koji je obuzme do te mjere da se počne preznojavati. Voljela bih čuti vaše mišljenje. Ivana
Draga mama,
prema ovome što navodite, izgleda da imate senzibilno dijete. Ono što bi bilo dobro je fokusirati se na sam osjećaj i pomoći joj da ga proba razriješiti. Dobro je što više empatički reflektirati njezine emocije, prihvatiti ih i pokazati razumijevanje za njezino nezadovoljstvo.
Naime, neka djeca se teže nose s neuspjehom i jako su strogi prema sebi, postavljaju sami sebi visoke standarde. Što su viši standardi i što je važnije da sve bude savršeno, to je veći strah od neuspjeha, a posljedično time i veći stres. Taj strah i stres su posebno prisutni u ispitnim situacijama pa se ponekad može dogoditi da dijete počne i izbjegavati takve situacije ili uopće niti ne započinje aktivnost ako nije sigurno da će ju uspješno izvesti.
Vašoj djevojčici bi bilo dobro s jedne strane pomoći da razumije da je u redu pogriješiti i da svi griješimo, a s druge strane prihvatiti njezinu emociju i pomoći joj da vježba samoregulaciju. Pri tome je dobro koristiti poruke ohrabrivanja, odnosno pratiti cijeli proces neke aktivnosti, radije nego pohvale. Na taj način se skida fokus s konačnog rezultata i možebitne evaluacije. Na primjer, ako dobije neku lošiju ocjenu u školi: „Vidim da ti je jako važno dobiti dobru ocjenu i znam da si se jako trudila da ju dobiješ, žao mi je što se loše osjećaš. U redu je ne znati odgovor na sva pitanja, to je normalno. Zato i idemo u školu, da nešto naučimo i steknemo određene vještine.“. Naravno, može biti i neki drugi primjer, važno je samo pokazati razumijevanje za njezin doživljaj neuspjeha i biti uz nju kao potpora.
Maja Bonačić
dipl. psiholog, praktičarka terapije igrom