mjeseca života, agresivnost (ako se to može tako nazvati kod male bebe ali tako sam ja to kao majka doživljavala). Znači nikada ju nisam uspjela (ma koliko se trudila i na koji god način pokušavala) na miru bez plakanja oprati, očistiti, promijeniti pelenu, izaći u šetnju, nahraniti… ama baš ništa bez otpora i plakanja. Zaspati je htjela isključivo nošenjem. Ne daj bože da sam sjela s njom u rukama, počela bi dreka i sve novo nanovo. Palac cucla od rođenja. Vječito je plakala, sisala palac, odbijala dojku, pa smo krenuli s nadohranom što je isto tako bila živa muka koja je prestala s oko 6 mjeseci kad je počela jesti i drugu hranu. Propuzala je s 6 mjeseci, prohodala s 9. Jako malo dobrih trenutaka s njom pamtim, jako puno plakanja i mog i njenog. Stalno je nervozna, želi da sve bude po njenom, a ako nije, onda plač po pola sata. U zadnjih par mjeseci se počela bacati po podu, udarati rukama i nogama i mene ako joj se približim. Probala sam ju uzeti, zagrliti, smiriti, pustiti, ignorirati, ali ništa ne pomaže. Ona je sve gora i gora, ne bira ni vrijeme ni mjesto. Čim čuje ne ili ne možeš odmah se baci i par puta je tako jako udarila glavom o beton da sam na rubu snage i živaca. Nije mi jasno kako tako malo dijete može u sekundi od sretnog, raspoloženog postati divlja zvjer koja se neda obuzdati. Očajna sam i zahvalna ću biti na bilo kakvom savjetu. Od rođenja nije htjela u kolica pa ni u tricikl. Kad pokušam šetati s njom na kraju ju samo nosim u rukama. Svaka šetnja se pretvori u kaos i frustraciju. Na rubu živaca sam jer osim nje imam i drugo dijete od 8 godina koje isto tako kao i ona želi i treba moju pažnju, a ja od nje jednostavno ne stignem ni sebe pogledati, a kamoli ista drugo. Sve sam pokušala, svega se načitala, ali kod nas ništa ne pomaže. Osjećam se nesposobno kao majka iako s prvim nisam imala nikakvih problema i stvarno mi nije jasno kako velika razlika je između njih. Zaboravila sam napomenuti da se sa nekih godinu dana počela češkati dolje (oduvijek smo imali problema s crvenilom dolje, probali sve kreme, ništa nije pretjerano pomoglo, povuče se pa se vrati i tako stalno, a i pelenu još imamo). Uglavnom, isprva sam mislila sam je to samo češkanje ali ispostavilo se da se ona samozadovoljava. Savjetovala sam se s pedijatricom koja je rekla da ju pustim. Međutim kad ja nju pustim da ona to radi, to traje nekih 10 minuta i onda počne plakati jako kao da ju to boli. Pa sam odlučila ne dati joj da to radi, ali ona se jako naljuti, plače, udara me rukama i nogama. Sad se to malo smirilo ali tu i tamo se ona toga sjeti pa pokuša opet. Sve skupa je to jako naporno a ja sam jako umorna i iscrpljena. Ne znam u čemu bi mogao biti problem. Možda nešto na nervnoj bazi. Pedijatrica kaže da pretjerujem, da je ona takva beba, ali iz moje perspektive nešto ne valja, jer iz nikakvog razloga stalno biti ljut, to jednostavno ne može biti.
Draga mama,
čini se kako Vam je teško izlaziti na kraj s čestim i intenzivnim reakcijama Vaše djevojčice. Opisujete kako se Vaša djevojčica često ljuti i odbija surađivati, istovremeno niste sigurni što ju motivira na takvo ponašanje.
Mala djeca tek uče kako se nositi s emocijama koje doživljavaju te to može za njih ponekad biti vrlo zahtjevno, pogotovo kada se radi o intenzivnim emocijama poput ljutnje. Ona tek treba naučiti kako se nositi s emocijom ljutnje i u tome joj svakako treba Vaša pomoć. Kako bi bolje razumjeli što se u njezinom tijelu tada događa preporučujem da pročitate OVAJ ČLANAK.
Osjećaj ljutnje kod djece ne rijetko prelazi u agresivno ponašanje prema sebi ili drugima. Kažete da tada zna dugo plakati ali i bacati se snažno na pod. Kao i sva druga djeca, Vaša djevojčica u trenutcima frustracije ili ljutnje ima smanjenu mogućnost samokontrole i tada joj svakako treba pomoć da se smiri, ali i da ju se nauči kako može na neki prihvatljivi način izbaciti frustraciju i ljutnju. U redu je da dijete bude ljuto i da na određeni način pokazuje ljutnju, no bitno je da pri tome ne šteti sebi ili drugima oko sebe. Da bi mogla naučiti kako iskazati ljutnju na neki drugi način važno je da u situaciji kada je ljuta kratko i jasno postavite granicu i da ju preusmjerite u neku radnju koja je Vama prihvatljiva, a koja njoj omogućava da izbaci ljutnju. Ono što još djeca ne znaju je upravo što u trenutku kada su ljuti ili frustrirani smiju napraviti. Kada joj branite određena ponašanja ponudite joj alternativu. Što ona može raditi umjesto ponašanja koja ne želite? Zadatak odraslih je usmjeriti dijete i pokazati mu što sve može učiniti jer djeca nemaju ni kapaciteta ni ideja kako zadovoljiti svoje potrebe na prihvatljiv način i u tome mu treba Vaša pomoć. U trenutku kada je dijete već ljuto ili frustrirano nema smisla puno objašnjavati djetetu. U takvom stanju dijete ne može održati pažnju niti kognitivno obraditi informacije koje dobije kroz objašnjavanje. Objašnjavati ima smisla tek kad se dijete umiri, iako je i tada važno biti kratak i jasan. O agresivnom ponašanju djeteta i kako tada postupiti možete pročitati OVDJE.
Prema ovome što ste naveli vjerojatno je da Vaša djevojčica ima snažne emocionalne reakcije te naglašenu upornost što oboje spada u karakteristike temperamenta. To može biti otežavajuća kombinacija pogotovo ako su kod roditelja te dvije karakteristike temperamenta slabije izražene. Više o temperamentu možete pročitati u članku.
U situacijama postavljanja granica roditelj se naprosto treba „natjerati“ da bude uporniji od djeteta, odnosno da ostane dosljedan onome što je odlučio.
Što se tiče samozadovoljavanja, to ponašanje nije neobično za malu djecu koja još ne znaju kako da se adekvatno nosi s frustracijom. Važno je znati da je potreba za samozadovoljavanjem prirodna i u dječjoj dobi nije povezana sa seksualnosti. Djeca ga najčešće koriste kao mehanizam opuštanja kada su napeta (npr. prije spavanja), pod stresom, ili im je samo potrebna utjeha. Otkrivajući svoje tijelo otkrili su i dodire koje im ”gode”, a to ih posljedično i opušta.
Djeca ponekad rade slične stvari kako bi se opustili. Odnosno pronađu neki svoj način na koji mogu otpustiti neku unutarnju napetost. Kako biste bolje razumjeli što se točno događa bilo bi dobro pratiti u kojim situacijama najčešće dolazi do toga da se djevojčica samozadovoljava. Kao što ste primijetili samozadovoljavanje je nešto na što ona trenutačno ne može utjecati dok ne pronađe alternativne načine opuštanja i smirivanja.
Budući da je većini odraslih to neobično, a neki se toga srame, važno je biti svjestan svojih osjećaja i misli zbog djetetovog čina te ne poručivati djetetu da to nije normalno. Kako roditelji ne mogu, a ne bi ni trebali utjecati na to da se dijete prestane samozadovoljavati bilo bi dobro da s njom o tome razgovarate iako je ona još malena. Ok je da se samozadovoljava ali čini se da još treba Vašu pomoć u tome da odredi granicu i da se pri tom činu ne ozljedi. Također, razmislite kako joj kroz dan možete pomoći da se opusti na druge načine, kroz igru, odlazak u park, zajedničko uključivanje u aktivnosti koje voli. Više o dječjem samozadovoljavanju možete pročitati OVDJE.
I za kraj, dječje ponašanje može biti odraz onoga što se događa unutar nje. Bilo bi dobro zapitati se zašto tako često ispoljava ljutita ponašanja? Što nam svojim ponašanjem želi poručiti? Djeca, za razliku od odraslih, ne znaju verbalizirati svoje osjećaje, misli, želje, brige, već to rade kroz različita ponašanja. Bilo bi dobra da primijenite granice na način opisan u članku.
Budući da Vaša sadašnja situacija može izgledati kao da se nalazite u začaranom krugu u kojem ste zbog nervoznog djeteta te Vam je teško ostati smirenom i možda se nekada osjećate bespomoćno, bilo bi dobro da potražite podršku i pomoć stručnjaka gdje možete zajedno pokušati shvatiti od kuda njezina ljutnja izvire i naći načine kako sebi a onda i njoj olakšati. Djevojčica sigurno osjeti Vašu napetost i onda se i ona teže opusti. Sretno.