Naime, prije neki dan je to eskaliralo u tome što je bacila na pod svoju kasicu, iz razloga što ju je baka slučajno pronašla usisavajući taj dio stana. Bila je bijesna što nema privatnost. Kasnije kada smo nas tri porazgovarale o tome, kćerka je kazala da joj ponekad dođe da nešto razbije ili da bi bilo najbolje da joj kupimo neki čekić, pa da može da izlomi neke orahe ili tako nešto slično. Ona je odličan đak – mada je moramo kontrolirati u domaćim zadacima i obavezama oko škole. Dakle učenje ju ne interesira, a mi je ne pritišćemo toliko koliko joj dajemo do znanja da pored prava postoje i obaveze kod svakog od nas. Jako voli da plesati i trenira latino plesove 3 puta tjedno. Također voli i vodu pa ide na plivanje, a često s nama i u spa centre, kazališta, kina. Čita knjige i obožava se šminkati. Inače je dobro dijete, empatična prema drugim ljudima, ali prema najbližima je često oštra i gruba, pa joj bude poslije žao. Teška je na traženju oprosta, ima ponos, inat i tvrdoglavost po prirodi. Da budem direktna, nije blagorodno dijete, već ima jednu određenu težinu. Čak i ona to primjećuje u kontaktu kada smo s nekom drugom djecom, ali smo pomireni s tom njenom prirodom kao što i svi mi imamo svoju. Pozadina je da je ona jedinica, dosta smo usmjereni na nju, baka teško rješava s njom situacije, a kćerka koristi tu rupu u vremenu kad je kod bake poslije škole da izražava svoju samostalnost, nekad i po svoju štetu (npr. izlazak van bez jakne, kasno ustajanje kad spava kod bake pa juri do škole da stigne na vrijeme). Suprug se prije par godina ponašao agresivno – isto razbijanje, bacanje stvari, vika i dreka. Nije bilo fizičkog nasilja, ali i ovo je vid nasilja, zbog toga smo išli na terapiju, a kćerku sam vodila i kod psihologa/pedagoga kako bi joj objasnili da je to ponašanje destruktivno i ne rješava problem. Međutim, čini mi se da ona sada rješava neke situacije s izljevima bijesa. Prije neki dan je udarila mačku. Doduše i mačak je bio agresivan prema nama – režao i kostriješio se da nas ugrize, ali opet ga je ona udarila i otjerala s kreveta. Primijetila sam da me u posljednje vrijeme to izbacuje iz takta, te da sam i ja počela da joj vikom objašnjavam. Iscrpljuje nas to sve više. Kada je suprug tu, osim negodovanja, ne pada joj na pamet da se ponaša na gore navedeni način. Ono što joj pomaže, i te igre se skoro svakodnevno igramo, to je da ja oponašam nju, a ona mene. I kroz tu igru ona se i nasmije ali i vidi koliko je teško izaći na kraj s njom kada se ponaša kao da ima 15 godina a ne 9. Moje pitanje je kako joj pomoći oko tog njenog gnjeva i agresije? Hvala unaprijed. Zabrinuta mama
Poštovana mama,
iz svega što ste u pismu napisali čini mi se da zaista imate dobar pristup prema Vašoj kćerki. Igra u kojoj jedna drugu oponašate je dobar način da ona kod sebe vidi ponašanja koja nisu ok, ali i da Vi osvijestite svoje ponašanje. Moj savjet jest da s ovom igrom nastavite i dalje.
Ono što ste i sami prepoznali (i automatski reagirali – što smatram da je bilo izuzetno dobro u toj situaciji) jest da ponašanje roditelja utječe na ponašanje djeteta. Drugim riječima, agresija koju djeca viđaju kod roditelja sigurno na isti način utječe i na njihovo ponašanje. Poruku da agresija ni u kojem obliku nije prihvatljiva i dalje joj trebate prenositi i njezine postupke koji odudaraju od toga sustavno sankcionirati. Ali dakako raditi i na vlastitima.
Kada kažete da joj pred tatom ne pada na pamet da se ponaša na taj način, što je drugačije kod supruga u odnosu na Vas? Što je drugačije kod bake da nema granice u odnosu s njom? Moja pretpostavka jest da tata postavlja čvrste granice dok su te granice kod bake vrlo rastezljive. Postavljati granice znači sustavno i dosljedno provoditi ideju da svako ponašanje nosi određene posljedice: kako ono pozitivno nosi dobre tako i ono negativno loše. Primjerice, ako se Vaša kćerka ponaša agresivno dajte do znanja koje će biti posljedice takvog ponašanja. U situaciji kada primijetite da je agresivna, jednostavno joj (bez vike, ljutnje itd.) izrecite posljedicu („Sjećaš se našeg dogovora? S obzirom da si se ponašala ......, danas nema ......“). Budite dosljedni, pravedni, smireni, uvijek kritizirajte ponašanje a ne njezin identitet. Jedino na taj način će Vaša kćer shvatiti da ima izbora i da postoje i drugi načini kako da se nosi s ljutnjom.
Nadalje, ako Vam je i sama rekla da bi joj dobro došlo da svoju ljutnju može ispoljiti fizički, možda bi se mogli s njom dogovoriti da kupite vreću za udaranje koju bi mogla korisititi u tim situacijama. Fizičke aktivnosti na koje je uključena svakako podržavam jer je i to na neki način „ispušni ventil“ za njezin višak energije.
U međuvremenu iskazujte joj što više pažnje kroz pohvale kada napravi nešto dobro, grlite ju, budite nježni prema njoj, provodite zajedničke trenutke s njom u gledanju filmova, crtića....
Također predlažem da zajedno sa suprugom pročitate i slijedeći članak: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/skolarci/vikanje-i-stroga-verbalna-disciplina-potpuno-su-neucinkoviti-u-odgoju-tinejdzera/
Nadam se da će Vam ovi savjeti pomoći, a ukoliko Vam je potrebna podrška slobodno se obratite u naš Centar.
Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener