Svaki put ako slučajno pogriješi ili zaboravi napisati dio zadaće počne plakati i treba mu jako dugo da se smiri. Pokušala sam na sve načine da mu objasnim da to nije ništa strašno kao i druga djeca koja ga pokušavaju smiriti na sve načine. Zadnji put je odreagirao do te mjere da je tuga prerasla u jaku ljutnju da su se druga djeca toliko sažalila da su mu oni dovršavali rad. S majkom sam svaki dan u kontaktu jer radim s njom. Stariji brat je odličan učenik. Majka kaže da su možda nesvjesno mu dali do znanja da od njega očekuju da bude u školi super. Međutim svakodnevno razgovaraju s njim da ne mora biti savršen u svemu. Obraćam vam se jer bi mu htjela pomoći, a ne znam više kako. Hvala!
Draga čitateljice,
čini se da dječak o kojem pišete ima teškoća s prihvaćanjem svoga uratka kada nije onakav kakav bi on htio da bude. Pohvalno je što ste prepoznali potrebu da mu pomognete i da ste mu već pokušali na mnogo načina pomoći te što i dalje tražite nove načine. Važno je da mu se pomogne da se nosi s osjećajima frustracije i nezadovoljstva, te da nauči kako će samog sebe vrednovati.
Često kada se dijete suočava s nekim problemom (npr. kako da nacrta nešto što si je zamislilo ili što je zadano) i kada se javi frustracija (a osobito kada se javi jako izražena frustracija), okolina (roditelji, odgajatelji) žele brzo pokazati djetetu rješenje ili pak mu reći da to nije ništa strašno.
Prvo što je poželjno jest verbalizirati djetetove osjećaje. Dakle, kada je vrlo frustriran pa čak i nečim što se drugima može činiti malom greškom, bitno je da mu to izrečete. Možete reći nešto poput: „Ovo te je sada zbilja jako isfrustriralo“ (čak i ako ne zna odmah što riječ znači, naučit će s vremenom, a tako ćete mu i proširivati njegov rječnik emocija te mu omogućiti da lakše razlikuje emocije pa tako i emocionalne potrebe). Važno je da se to izgovori empatički, s punim razumijevanjem jer će tako dobiti poruku da ga doista razumijete, vidite i čujete.
Idući korak bi bio da mu kažete nešto poput: „Htio si da to ispadne drugačije“ čime mu dajete do znanja zašto se isfrustrirao. Ako ne traži izravno pomoć, nemojte mu ni nuditi rješenje jer ga iz nekih razloga to smeta (o mogućim razlozima ste već i pričali s njegovom majkom što je vrlo bitno kako bi ga se moglo bolje razumjeti i pomoći mu). Nadalje, možete mu reći nešto poput „Hm… pitam se da li bi se to nekako drugačije moglo riješiti“. Ova rečenica ima za cilj njega potaknuti da pronađe nove načine, nove opcije rješavanja problema. Tek ako Vas izravno zatraži, OK je ponuditi svoja rješenja.
Ideja je da on postane svjestan svoje frustracije, da ju uz Vašu pomoć postepeno nauči regulirati, da postane zadovoljan svojim postupcima i uspjesima, te da stekne uvid kako za svaki problem najčešće ima barem dvije opcije te da je on taj koji može odabrati opciju koju želi (npr. ako nastavi ustrajati dok bi netko drugi odustao).
Treba mu pomoći da nauči na drugi način ispoljava što ga muči i nosi se s neugodnim emocijama i u tome mu definitivno treba podrška odraslih. Svaki puta kada se rasplače poželjno je dati mu do znanja da razumijete da mu je jako teško i da ga nešto muči. Odnosno, treba se usmjeriti na njegovo stanje, tako što ćete mu pružiti utjehu i pomoći da se smiri umjesto da se fokusirate na razlog zašto se plače i da mu se daju objašnjenja. To će mu dugoročno više pomoći da smanji unutarnju napetost i bude psihološki otporniji.
Pri tome je dobro koristiti poruke ohrabrivanja, odnosno pratiti cijeli proces neke aktivnosti, radije nego pohvale. Tako se skida fokus s konačnog rezultata i možebitne evaluacije. Na primjer, ako neki zadatak ne odradi dobro: „Vidim da ti je jako važno dobiti dobru ocjenu i znam da si se jako trudio da ju dobiješ, žao mi je što se loše osjećaš. U redu je ne znati odgovor na sva pitanja, to je normalno. Zato i idemo u školu, da nešto naučimo i steknemo određene vještine.“. Naravno, može biti i neki drugi primjer, važno je samo pokazati razumijevanje za njegov doživljaj neuspjeha i biti uz njega kao potpora. Sretno!