Moj suprug pun je ljutnje i bijesnih ispada. Uz njega sam postala samo sjena

Poštovana, imam 43 godine i majka sam četvero djece. Razvela sam se od prvog muža i ostala u svojoj kući (nasljedstvo od majke) u kojoj smo živjeli 15 godina. Iz prvog braka imam 3 sina koji su u vrijeme razvoda imali 5, 8 i 11 godina. Bivši suprug nije bio otac kakvog djeca trebaju. Bio je sebičan, gledao na sebe, s djecom se nije bavio (niti jednom nije otišao s njima na igru loptom?!). Jednostavno sam ja sve odrađivala i bila kod kuće s djecom dok je on radio i onda kod kuće odmarao ili izbivao van kuće.

Nedugo nakon razvoda upoznala sam predivnog čovjeka kakvog se stvarno ne sreće često: odmjeren, pun topline i ljubavi. Imao je teško djetinjstvo s ocem alkoholičarem koji je kasnije teško obolio i umro i ostao je s majkom koja je u njegovim kasnim dvadesetim dobila moždani od kojeg su ostale teške posljedice. Da nije bilo njega, majka mu ne bi ponovno ni prohodala, ni progovorila. Ovo opisujem kako biste dobili sliku o njemu.

Uglavnom, nakon nekog vremena, kad je već poznavao moju djecu i oni njega, odlučili smo zajedno živjeti. Dobili smo i kćerkicu i nas šestero živimo zajedno. Dečki su već sada veći i samo najmlađi od njih još ide svaki drugi vikend kod tate. Nakon prelijepe tri godine, uslijedile su godine u kojima je moj sadašnji muž počeo pokazivati stranu koja me je svaki puta sve više iznenađivala – znao je jako vikati, govoriti u trenucima ljutnje ružne stvari o meni i mojoj djeci, a to sam pripisivala tada tome što nije radio jer nije bilo posla. Na kraju smo zajedno otvorili obrt i dobro radimo i zarađujemo, ali stvari ne postaju bolje. Od nekoliko ispada godišnje, sada su njegovi ispadi, vikanja i omalovažavanja uz psovanje gotovo dva puta mjesečno i zapravo ne znam nikada zbog čega bi se mogao naljutiti. Nekada sam problem ja, nekada dečki, a nekada i njihov tata (s kojim se čujem samo kada treba vezano uz dečke, školu njihovu ili neke zdravstvene probleme). Znači, nisam u nikakvom posebnom kontaktu s njim ali smo ostali u nekakvom koliko toliko kontaktu zbog djece, naravno.

Ne znam što da radim. Mislim da nisam zaslužila da me vrijeđa i govori da sam glupa, da nisam nikakva majka niti domaćica, da nisam odgojila svoju djecu, uz psovke i odvratne poglede pune mržnje. Jedan brak mi je propao, razmišljam si što ako i drugi propadne? To možda govori nešto i o meni? Nisam pametna što da učinim, ali osjetim da više ni ovako ne ide. Od vesele osobe koja voli život i koja je zahvalna na djeci, zdravlju, obitelji, prijateljima, postala sam samo sjena.

Bojim se i kako to utječe na djecu, na moju kćer kojoj je sad 6 godina, što misle kada čuju takva deranja i ne znam da li njima može biti jasno ako meni nije jasno zbog čega se i zašto toliko ljuti. Po meni su to tako banalne stvari oko kojih se uznemiri, a on od toga napravi cijelu scenu u kući.
Unaprijed hvala na odgovoru!

Odgovor:

Draga čitateljice,

zaista mi je žao što imate problema sa suprugom i prije svega vam želim reći da bez obzira koliko smo na nekoga ljuti (neovisno o razlogu), nije u redu vrijeđati drugu osobu – niti odrasle, niti djecu. Kritike na razini identiteta (da nismo dobra majka, da su djeca neodgojna, bezobrazna i slično) su ružne, ne daju povratnu informaciju o tome koje ponašanje drugoj osobi smeta, a u isto vrijeme daje do znanja osobi koju kritizira da je takva i da se tu ništa ne da promijeniti – jer nije problem u ponašanju već u identitetu.

Ne znam jeste li razgovarali sa suprugom, no svakako bi bilo dobro da u momentima kada je situacija mirna kažete suprugu kako se osjećate, da vam je stalo do vašeg odnosa i da bi voljeli riješiti probleme koje imate. Pri tome je bitno da ga ne napadate, da niste ironični, sarkastični već da zaista polazite iz pozicije da želite saznati što ga muči i kako zajedno možete riješiti probleme. Možda suprug na cijelu situaciju ne gleda kao vi; možda se ne slaže s nekim aspektima odgoja vaša tri sina – no bitno je da dobije poruku da način kojim izražava nezadovoljstvo nije ok.

Što se dogodilo u vašem odnosu, zaista ne znam. Možda ne zna ni vaš suprug. No bitno je da se problemi ne „guraju pod tepih“ već da partneri komuniciraju, da daju do znanja jedno drugome što ih smeta, a u isto vrijeme da svog partnera ne uzimaju zdravo za gotovo i da vide sve one dobre osobine zbog kojih su se i odlučili za njega. Nijedan odnos nije dobar sam od sebe; u odnos svaki dan ulažemo kroz sitne geste kao što su poljupci, zagrljaji, kuhanje omiljenog ručka… Sve su to sitnice koje zapravo nisu sitnice. Kada prestanemo to činiti (zbog umora, briga, xy svakodnevnih situacija) i odnos se može narušiti.

Što propali brak govori o nekome – možda govori da osoba nije odabrala osobu kompatibilnu sebi; možda govori da se ljudi s godinama promijene i da si više ne pašu; možda govori da partneri nisu dovoljno ulagali u odnos; možda… Generalizacije u ovom slučaju nisu dobre. Svatko ima svoje razloge, svoju životnu priču i ako primijetite da vam ponavlja nešto čime niste zadovoljni (pri tome ne mislim samo na odnos s partnerom), ne bi bilo loše zatražiti pomoć psihoterapeuta. Kroz psihoterapiju možemo puno toga saznati o sebi, osvijestiti obrasce koje ponavljamo (a koji su toliko ukorijenjeni i nesvjesni da je vrlo teško sam ih dokučiti) i u konačnici kroz osviještavanje i razne procese promijeniti ono što nas ne dovodi do zadovoljstva.

Ako bi vaš suprug pristao, postoji i opcija bračne psihoterapije/savjetovanja gdje jedna potpuno nepristrana i stručna osoba može prepoznati zbog čega imate probleme u odnosu. No, za tu varijantu je potrebno da oboje želite raditi na odnosu te da ste spremni za stručnu pomoć. Ukoliko jedan od partnera to ne želi, tada nema ni smisla forsirati.

Uz nadu da ćete uspjeti riješiti probleme sa suprugom, šaljem vam podršku.

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Pitajte me Moji odgovori