Smatram da je između mog muža i njegove majke riječ o patološkoj povezanosti. Za sada nismo imale niti jedan sukob, isključivo zato što sam ja blaže naravi i jako puno šutim i potiskujem. Međutim, počinjem se osjećati loše i to ne krivim primarno nju, nego muža i sve to počinje ugrožavati moj trud i želju za naš brak.
U vezi koja je trajala četiri godine primjećivala sam taj problem, ali nisam htjela pridavati pažnju niti ispadati "babaroga". U braku je sve eskaliralo. Govorimo o situacijama gdje on svaki dan nakon posla prvo ide majci gdje obavi ručak i razgovor, pa tek onda dođe meni. Svaki dan, osim nedjelje koja bi trebala biti naša, ali tada ona dođe k nama.
Gdje god da odemo (kino, zimovanje, ljetovanje) mama ga zove jer joj nešto treba (npr. popraviti neki kvar, iako ima muža i još 3 sina koji su neoženjeni) i moramo se vratiti. Ukoliko je praznik pa ne radimo niti jedno od nas, onda zove rano ujutro i budi nas jer joj "nešto treba". Ili ga je eventualno poželjela čuti, pa ga zove i plače. Ne živimo u istom kućanstvu, ali domovi su nam udaljeni nekih 10 km. Niti jedna tajna između mene i muža nije ostala između nas jer je rekao majci. I niz takvih situacija.
Pokušavala sam razgovarati s njim, međutim on smatra da umišljam problem i da sam nezahvalna jer me, kako kaže, svekrva obožava. U braku smo 2 godine (nemamo još uvijek djece) i stalo mi je do toga, želim ostati, ali ponestaje mi volje. Sama se borim s tim problemom i sve češće sam bezvoljna za njega. Na početku sam davala sve od sebe da ga nečim (npr. omiljeno jelo) obrađujem, da planiramo zajedničke trenutke, obitelj, ali gubim volju za sve to. Postoji li ijedan način razgovora s njim koji bi ga mogao malo "probuditi"?
Dakle, riječ je o čovjeku od 35 godina koji je prije 2 godine otišao od majke i svaki moj pokušaj ukazivanja na problem završi njegovim zaključkom da umišljam i da sam "najvoljenija" snaha. Pokušala sam razgovorima, ljutnjom, prešućivanjem i trpljenjem, predlaganjem bračnog savjetovanja, ali ništa nije urodilo plodom. Hvala unaprijed!
Odgovor:
Poštovana čitateljice,
iskreno mi je žao što vaši pokušaji da ukažete suprugu na problem nisu urodili plodom. Nekada je teško situaciju sagledati iz perspektive druge osobe i zato možda vaš suprug ne razumije u čemu je problem: jednostavno ne vidi ono što vidite vi. On je možda u svojim očima sin koji brine o mami, o istoj mami koja voli njegovu suprugu i podržava vas.
U isto vrijeme je možda i vama teško shvatiti kako vas netko može voljeti a provoditi toliko vremena s mamom. Ne možete shvatiti zašto odrastao čovjek od 35 godina ima potrebu mami ispričati sve vaše tajne, zašto na svaki njezin poziv „skače“.
Na kraju pisma ste napisali da ste već pokušali razgovarati sa suprugom i da to nije urodilo plodom. Moje pitanje vama jest kako je izgledao taj razgovor (ili više njih)? Je li se suprug osjećao napadnuto? Je li uopće čuo (i jeste li konkretizirali) što bi željeli, što vam treba od njega? Važan je i način na koji ćete pristupiti jer kada se osoba osjeća napadnuto, spontana reakcija će uvijek biti otpor. A otpor ne dovodi do kompromisa.
Kada se obraćate suprugu krenite iz pozicije razumijevanja (tu vam može pomoći da zamislite da ste u njegovoj koži i da netko do koga vam je stalo želi mijenjati vaš, poprilično utaban put). Recite mu kako se osjećate kada ste sami, koliko vam nedostaje da imate svoje vrijeme s njim. Nemojte ga okrivljavati. Samo mu recite što je vama bitno i zašto vam je to bitno. Recite mu da ga volite. Recite mu da možete razumjeti da on cijelu situaciju ne vidi kao vi no da vam je važno da nađete zajedničko rješenje jer vam je stalo do vašeg odnosa.
Da bi partneri riješili neki problem, potrebna je volja obje strane. Većina ljudi u partnerskim odnosima nailazi na nesuglasice, i to je sasvim normalno. Nekada ih uspiju riješiti a nekada ne. Ako su oboje spremni pristati na određene kompromise, situacija je rješiva. Na ako jednog partnera nešto izrazito smeta kod onog drugog a taj ne želi ni čuti za kompromis, tada mu preostaje da sam sa sobom odluči smeta li ga to do te mjere da ne želi živjeti takvim životom ili je ipak sklon prihvatiti partnera i stil života koji taj partner nosi sa sobom.
Nijedna odluka nije laka i nju ne morate donijeti odmah. Osluškujte sebe, dajte si vremena koliko vam treba, dajte vremena partneru da vidi (ako želi) koliko je spreman mijenjati svoje obrasce ponašanja u odnosu s mamom. Ako jest spreman, imajte na umu da velike promjene nije moguće postići u kratkom roku. Ako nije spreman, tada trebate znati da nijedan izvanjski faktor tj. ništa što vi učinite vjerojatno neće dovesti do promjene njegovog ponašanja.
Šaljem vam podršku.