Moj suprug je lijen, rastrošan i neodgovoran, a čekamo bebu

Pozdrav! Imam 30 godina. U braku sam šest godina i do prije godinu dana živjeli smo u kući s njegovim roditeljima. Za mene je to bio pakao, jer sam naučila biti samostalna, a sada sam imala samo spavaću sobu u koju je ionako svatko ulazio kako je htio. Nije im odgovaralo što sam mirna i povučena (oni su dosta glasna obitelj) i zbog toga su uglavnom radili probleme. Suprugu sam još nakon zaruka objasnila da se neugodno osjećam kod njegovih u kući i da bih voljela da nađemo svoj stan. On kao medicinski tehničar je mogao dobiti posao skoro bilo gdje, ali se nije baš trudio otići od kuće, budući da njegovi roditelji imaju obiteljski posao u koji se njegova struka uklapa. Razgovarala sam stalno o tome s njim i govorila mu kako se osjećam, a on je govorio da se ne brinem, da će sve biti u redu. Otišla sam na fakultet, on je ostao kod kuće. Kada se bližilo vrijeme da završim fakultet, vidjela sam da još uvijek nema namjeru otići od kuće. Opet sam o tome razgovarala s njim. Nije me ozbiljno shvaćao dok nisam počela biti depresivna zbog toga što moram živjeti s nekim tko me stalno pokušava promijeniti i natjerati da živim po njihovom, jer se ovako ne uklapam u njihov život. Počela sam sve češće plakati, jer sam jako emocionalna osoba, a oni su mi sve češće “brojali” što ne valja sa mnom i da se moram promijeniti.

Kad smo odselili u drugi grad i kad je tamo dobio stalni posao u lokalnoj bolnici, osjetila sam kao da mi je pao kamen sa srca. Mislila sam da će sada napokon biti sve ok. Da se razumijemo, svjesna sam da svaki brak ima svoje trzavice i svađe. Nisam se nadala savršenstvu od braka. Ali kako je vrijeme prolazilo u ovih godinu dana, shvatila sam da moj muž, iako je stariji od mene 3 godine, ne zna baš raditi išta drugo osim svoje struke, ne zna se brinuti o financijama i slično. Relativno brzo potrošimo plaće, a on ne zna štediti ni novce, ni vodu, ni struju. Pokušala sam razgovarati s njim na lijep način o tome, jer njegovi, kada se razgovara o bilo čemu, viču, vrijeđaju i svađaju se. Oni to smatraju normalnim razgovorom. Htjela sam mu pokazati da ne želim tako razgovarati i da možemo na lijep način doći do rezultata. Pokušala sam objasniti da bi trebali štedjeti za sebe, ako ništa drugo, za more, da moramo smanjiti naše prohtjeve u vidu izlazaka, grickalica, sokova, slatkiša i sličnih stvari, da ne može ostavljati svoje stvari okolo po stanu i smeće od grickalica i boce od sokova, jer ne mogu spremati stalno za njim. A i što će biti jednog dana ako dijete dođe?

Pokušala sam mu objasniti na koji način da štedi vodu i struju, da nam troškovi budu manji, kako da nešto obavi da bude brže, a kvalitetnije odrađeno. Ponaša se kao da on zna sve, a ja mu se petljam u posao. Onda kada dođu računi, bude ljut i ne bude mu jasno zašto su tako visoki. Ne shvaća zašto ne provodim vrijeme s njim, ali odem na posao u 5 ujutro i vratim se u pola 5 popodne. Treba nešto i jesti skuhano. Treba i pospremiti stan malo. Pokušam mu opet na lijep način objasniti, ali se naljuti na mene i kaže da se ponašam prema njemu kao prema malom djetetu. Sljedeći mjesec opet ista stvar. Pokušala sam još par puta lijepo razgovarati s njime, ali se ništa ne mijenja.

Onda sam počela vikati i svađati se, kao što to njegovi rade. Mislila sam, navikao je na takav “razgovor”, pa će me možda shvatiti ozbiljno. Ne. Još uvijek ništa. Čak sam sama prestala jednom na tjedan dana spremati stan. Najgorih tjedan dana u mom životu. Prljavog veša je bilo na sve strane i gazili smo po njemu. Nisam imala u čemu skuhati ručak. Prljavo suđe u sudoperu je počelo pljesniviti od stajanja. Radila sam samo najosnovnije što sam morala napraviti da imam čistog veša i čistog suđa za pojesti na brzinu. Počela sam se družiti s njime kako je on htio i kad je htio.

Onda se počeo ljutiti jer je sve prljavo i ne možemo hodati po stanu kako treba. Opet sam lijepo pokušala objasniti da ne mogu sve sama raditi, da mora spremati za sobom. Pokazala sam mu kako da opere suđe, a da ne potroši svu toplu vodu, kako da usisa. Bilo je sve ok sljedeća 2 dana, a onda sve po starom. Jednom sam mu rekla da ću se spakirati i otići, da ne mogu više tako kao mama stalno bdjeti nad njime i spremati sve što ostavi. Kad je vidio da sam mrtva ozbiljna, opet se trgao na dan-dva, pa opet kao i do sada.

Prije 2 mjeseca sam ostala bez posla kao tehnički višak. Trudna sam 4 mjeseca. Moram strogo mirovati, jer je bilo komplikacija. Moj muž još uvijek živi kao da imamo moju plaću, a ja još uvijek živim kao da sam mu mama. Volim ga i najbolji mi je prijatelj, ali nemam osjećaj da on misli isto za mene. Ne mogu više ni psihički ni fizički podnijeti sve to. Ne želim otići od njega. Želim se truditi oko našeg braka, jer smo tek godinu dana sami, bez njegovih roditelja, a i beba će uskoro doći. Ali ne znam kako mu objasniti da mora biti odgovorniji, da njegov posao ne završava kada mu prođe smjena u bolnici, da ne mogu učiti dijete da bude uredno i štedljivo, ako on ne bude to pokazivao svojim životom, da neću više biti seksi mama kako me zove, ako budem bila mama i našem djetetu i njemu.

Oprostite što sam se raspisala toliko, ali ne znam više što napraviti niti kome se obratiti, jer nemam nikoga da ga pitam za savjet. Hvala što odvajate vrijeme za čitanje ove moje litanije…

Draga čitateljice!

Ulaskom u brak spajamo svoj život sa životom druge osobe, unosimo sve svoje navike, rutine i načine funkcioniranja i spajamo ih s navikama našeg partnera. Nije neobično da se ponekad navike „ne poklapaju“ i tada dolazi do problema kakve Vi doživljavate. Dobila sam dojam da među vama postoji ljubav i obostrane emocije, ali nažalost, za kvalitetan brak ljubav nije dovoljna, već je potrebno puno truda i kompromisa s obje strane.

Također, čini mi se kako ste pokušali već na razne načine doprijeti do njega, „lijepim načinom“ i „ružnim načinom“, ali ništa dosad nije postiglo efekt. Ono što ne mogu iščitati iz Vaše poruke je Vaš pokušaj da popričate s mužem kako se osjećate otkad živite sami i otkad ste trudni? Jeste li mu prenijeli svoje brige i strahove koje vežete uz vaš sadašnji način života?

Nadalje, ponekad nije dovoljno samo prenijeti svoje brige, već je potrebno i pitati drugu osobu što ona misli o cijeloj situaciji, odnosno, upitajte svog muža kako on gleda na svoju ulogu muža i, uskoro, oca? Što će ta nova uloga za njega značiti i što će se sve morati promijeniti zbog toga?

Čini mi se kako je on bio vrlo ovisan o svojoj obitelji i da su njegovi roditelji za njega mnogo toga radili, pa je moguće da je ulaskom u brak mislio kako će se sve odgovornosti koje su njegovi roditelji obavljali za njega, sada prebaciti na Vas. Međutim, unatoč tome, ako Vas voli i postoji želja da ostanete zajedno i širite svoju obitelj, naravno da je moguća i njegova promjena. Hvalite svaki njegov pokušaj pomaganja, koliko god u početku malen bio, kako biste ga potaknuli na daljnje pomaganje. Za njega će to u početku zaista biti teško i neobično i svaki trud se treba pohvaliti.

Ipak trebam naglasiti da, ukoliko vidite da nijedan pokušaj razgovora ne urodi plodom, predložite bračno savjetovanje kao način poboljšanja kvalitete braka. Bračno savjetovanje najbolje efekte postiže upravo dok odnos još nije sasvim narušen i dok postoji želja da se odnos poboljša. Stoga, ako vidite da Vaši pokušaji poboljšanja ne uspijevaju, potražite pomoć stručnjaka, zbog sebe, Vašeg muža i bebice koja stiže.

Sretno!

Tanja Babić Franjkić

magistra psihologije
Logopedsko-rehabilitacijski centar Blaži

Pitajte me Moji odgovori