Moj sin se boji ljudi i ne želi da nam itko dolazi u goste

Lijep pozdrav. Imam sina od 5 godina. Imamo problem s njim i ne znam više kako dalje. Jako se boji nekih ljudi koji meni dolaze češće na kavu i druge djece. Na primjer, danas me iznenadio kad sam mu rekla da će doći Nika s mamom na kavu. On je odmah počeo plakati i jadati se da ga boli trbuh i da želi da ga vodim doktoru. Rekao mi je da neće da dođe Nika. Uvijek kad meni netko pozvoni na vrata on se sakrije pod stol, baš bježi i boji se. Tako je i u šetnji. Ako sretnem nekoga on bježi čim mi se ta osoba obrati. Ne ide u vrtić, a i slabo se druži s drugom djecom. Druži se većinom s mlađim bratom koji će u 11. mjesecu imati 2 godine. Ne znam što da radim. Unaprijed hvala.

Draga mama,
sigurna sam da ste jako brižna majka i da ste zabrinuti za svojeg sinčića i strahove koje iskazuje. Djeca mogu reagirati snažnim negodovanjem na neke situacije, a u podlozi te reakcije, kako ste i sami prepoznali, može biti strah.

Vjerujem da Vam je teško kada Vaš sinčić počne različitim ponašanjima pokazivati svoj strah u svakodnevnim situacijama, no važno je da mu tada pomognete nositi se s tim strahom i pružite mu utjehu i razumijevanje. Kada je dijete uplašeno, njegov strah nije poželjno ignorirati. Strah je prirodan osjećaj koji zahtjeva da nas osoba koja se brine za nas, utješi, pruži osjećaj sigurnosti i podrške kroz odnos koji imamo s njom.

Nadalje, moguće je da je prema temperamentu plašljiviji (senzibilniji) ili sporiji na dimenziji “prilagodljivost” te treba više vremena da se u novoj okolini opusti i da mu se smanji unutarnja napetost koja se tada javi. Više o razumijevanju djetetova temperamenta možete pročitati u ovom članku: Kako uskladiti temperament djeteta i roditelja.

Ako je tako, odnosno ako je senzibilniji na promjene u okolini od rođenja ili ako je sporiji po prilagodljivosti, tada ga svaki put trebate strpljivo tješiti i izbjegavati rečenice poput “nemoj se bojati, nije to ništa strašno”. Te rečenice djetetu zapravo šalju poruku da se ne smije osjećati uplašeno ili da smatramo da djetetova prosudba da mu je nešto strašno nama nije važna. Međutim, da djetetu ta situacija stvarno nije tako strašna, ono se ne bi ni bojalo. Ono što mu tada možete reći jest nešto poput “Strah te je kad se mami netko javi/priđe. Mama je tu, ja sam tu s tobom. Pazit ću na tebe”. S tim rečenicama mu pokazujete da ga razumijete, da razumijete da ga je strah. Također, mu svojim ponašanjem pokazujete da Vas nije strah (jer je djetetu jako važno i kako se osjeća osoba koju on doživljava sigurnom bazom – a to ste Vi) i da ćete uvijek biti tu za njega, da ćete ga zaštititi ako je to ikada potrebno.

Bilo bi dobro kada bi ste kroz svakodnevicu komentirali što vidite na njemu, kako se osjeća. To mogu biti jednostavne rečenice kao što su „to te malo rastužilo“, „ljut si jer…“, „čini mi se da ti je bilo malo neugodno u parku“ i sl. Takvim rečenicama, koje s Vaše strane nisu emocionalno obojene, izravno ćete mu dati do znanja da su Vam njegova stanja i osjećaji bitni, te da je prihvaćen kako god da se osjeća. Ipak, kada se ponaša tako da ga ne razumijete jer npr. kada želi da ga vodite doktoru jer ga je naglo zabolio trbuh, ok je prvo ga utješiti i pomoći mu da se smiri (i fizički i psihički). Vjerojatno je da od snažnog osjećaja straha s kojim se trenutno nema kapaciteta primjereno nositi dolazi do somatizacije, odnosno osjeća da ga zaboli trbuh. Dok mu pomažete da se smiri, ne morate mu pomagati da riješi svoj problem (strah od nečijeg dolaska) već je bitno samo da mu pokažete razumijevanje za njegovo stanje (strah), a tek kada se smiri onda možete komunicirati o tome što se dogodilo.

Nadalje,ono što možete učiniti da mu olakšate jest da ga naučite kako biti otvoren i razgovarati o svojim emocijama pa tako i strahu. To možete kod djeteta potaknuti na različite načine npr. kroz razgovor, crtanje, igranje, odnosno kako da na neki način iskaže što ga muči. Također, svakodnevni rituali mogu doprinijeti djetetovu osjećaju sigurnosti, npr. čitanje priče prije spavanja, puštanje lagane glazbe…

Primijetili ste da se s mlađim bratom igra bez problema. Moguće je da je Vašem sinčiću, zbog manje iskustva u socijalizaciji s vršnjacima, teško pristupiti drugoj djeci. Vjerojatno se kod njega pojavljuje strah kada treba stupiti u kontakt s jednim ili više nepoznate djece. Djeci koja se teže prilagođavaju jako je važno da unaprijed znaju kako će nešto izgledati, što točno se tamo radi, koliko će to trajati. Zato je dobar način kako pripremiti dijete na dolazak gostiju ili moguće susretanje poznanika na ulici da mu kroz priču (možete koristiti njegove omiljene igračke kao likove u priči) ukratko prepričate kako će izgledati posjet ili šetnja. Pri tome je jako važno da se stavi naglasak na sreću i uživanju u Vašim zajedničkim trenutcima nakon posjete ili susreta nekoga. Također, možete mu i kroz igru pokazati kako pristupiti drugoj djeci. Proigravanje socijalnih situacija (npr. „Medo bi se želio igrati s djecom, ali ne zna kako prići. Kako se medo može igrati s drugom djecom?“) način je kako poboljšati njegove socijalne vještine. Važno je da je igra opuštena i nenametljiva. Naravno, ako mu je strah prevelik, nije dovoljno samo da mu objasnite kako se uključiti u igru, već to morate pokazati svojim primjerom (npr. u parku). Ako će Vaš sin imati poteškoća pri socijalizaciji s drugom djecom, važno je da osjeti razumijevanje i podršku s Vaše strane. Uvijek mu možete pomoći dodatnom podrškom i ohrabrivanjem. Rečenice poput: „Znam da ti je teško kada nekoga sretnemo i oni nam priđu“, „Ponekad je teško kada nam netko treba doći u goste“, „Ponekad ne znamo kako bi prišli nekome…“ pokazuju razumijevanje s Vaš strane te mu mogu olakšati prilagodbu.

Ako smatrate da Vam je potrebna dodatna podrška možete nam se javiti i u Centar Proventus. Sretno!

Ivana Knežević

magistra psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori