Moj sin (32) potpuno je nesposoban brinuti o sebi i ne želi se osamostaliti

Lijep pozdrav, molim vas za stručni savjet. Moj odrasli sin (32) ne želi raditi niti odseliti iz obiteljske kuće. Jedinac je, praktički od rođenja bez oca, živim sama s njim. Jedva preživljavamo samo od mog prihoda, a on je u svojih 32 godine jedva skupio dvije godine radnog staža i to na sezonskim poslovima. Uvijek bira samo takve privremene poslove, kako se ne bi morao duže zadržati na njima. Godinama je visio na burzi i lagao savjetodavki da se javlja na oglase, sve dok ga zbog neaktivnosti nisu izbrisali iz evidencije. Još uvijek se izvlači na recesiju. Ne želi ni pomagati u kući, potpuno je nesamostalan i ne zna si sam ništa skuhati. Ne zanimaju ga kućanski poslovi. Kada je stjecajem okolnosti nekoliko dana sam ostao doma, nije ništa jeo cijelo to vrijeme niti išta čistio za sobom. Sve se bojim u kakvom bi neredu živio da me nije bilo duže od tih par dana. I sam je priznao da bi se u tom slučaju totalno zapustio. Kad mu nešto skuham za par dana unaprijed, tada si to podgrije, ali ako ne skuham ništa, onda gladuje ili životari na suhoj hrani.

Nema nikakav hobi i nikad ga nije imao, govori da ga ništa ne zanima, a bilo kakvi izlasci, okupljanja ili proslave za njega su, citiram: moderna izmišljotina i produkt kapitalizma. Svaka reklama za neki proizvod, računi iz kafića/restorana, božićni i rođendanski pokloni za njega su čista pljačka i financiranje parazita. Cijele dane je zatvoren u sobi i sjedi pred računalom ili se izležava na krevetu. Gotovo uopće ne izlazi iz kuće, nema nijednog prijatelja i nikad nije imao djevojku. Govori da ga ne zanimaju normalna veza, brak ni djeca. Kako imamo vrlo otvorenu komunikaciju, nedavno mi je priznao da si je u zadnje tri godine od vlastite ušteđevine nekoliko puta priuštio odlazak k prostitutkama iz oglasnika, dok je meni slagao da ima nekog posla. Inače, u školi i na poslovima s njim nikad nije bilo problema, ono malo što je radio bio je odgovoran radnik i dobro funkcionira u timu, ali se privatno ni s kim ne zbližava. Bio je i uzoran učenik i student, nikad nije markirao s nastave niti se kretao u lošem društvu, ne puši i ne pije alkohol. Rodbina i poznanici ga uvijek hvale, ali već i njima postaje čudno da se u njegovom životu godinama ništa ne događa. Većina njegovih vršnjaka i školskih kolega već je osnovala svoje obitelji i rade.

U djetinjstvu mu materijalno nisam mogla puno omogućiti ali zato nam je komunikacija oduvijek bila dobra. Imao je financijski skromno ali prilično mirno djetinjstvo, bez većih trzavica u obitelji. Danas, kada na red dođe tema o osamostaljivanju, vješto izbjegava ikakvu raspravu, samo šuti ili daje neodređene odgovore, nastoji maksimalno ublažiti i relativizirati problem, a kada je argumentima stjeran u kut, tada daje lažna obećanja. Ne mogu ga samo tako izbaciti na ulicu (kao što mi neki savjetuju) jer mi je to ipak rođeni sin i imam samo njega.
To mu nije neka prolazna faza, takav je oduvijek. Kada mu predbacujem radi takvog ponašanja, on se slaže sa svim, ne opovrgava ništa i ne brani se, ali i dalje nepokolebljivo nastavlja po svom…
U čemu je problem kod njega? Već sam ozbiljno zabrinuta zbog cijele ove situacije.

Odgovor:

Poštovana čitateljice,

vjerujem da se ne osjećate dobro i da vas cijela situacija sa sinom zabrinjava. Radi se o zdravom, mladom čovjeku koji zapravo uopće nije samostalan i što se onda u konačnici odražava na sve aspekte njegova života. Moj odgovor na vaše pitanje jest upravo taj: vaš sin nije samostalan.

Kako je moguće da osoba od 32 godine ne funkcionira samostalno – pa zapravo ste već sami djelomično dali odgovor. Ako ostane sam doma, on ne radi ništa te čeka da vi dođete i obavite sve što treba: skuhate, počistite itd. Pretpostavljam da se još nije dogodilo da to sve niste učinili umjesto njega. Ako nikada nije bio u poziciji da je doslovno na rubu svih snaga od gladi ili da mu životni prostor toliko zaudara da ne može u njemu boraviti, tada nije ni imao potrebu nešto promijeniti. Možda bi nešto učinio kada više ne bi imao „mrežu za spašavanje“, kada bi znao da ga neće na kraju uvijek mama izvući iz situacije.

Svjesna sam da vam je kao majci neprihvatljiva opcija da sina izbacite iz kuće. To je drastična odluka i nju vam u ovom trenutku ne bi ni sugerirala. No, bilo bi dobro da razmislite o tome kako će vas isti postupci i dalje voditi u iste situacije. Ako uvijek odustanete i na kraju skuhate/pospremite, tada vaš sin i dalje neće ništa činiti. Super je što načelno imate dobar odnos s njim i možete iskreno razgovarati, no razgovori zapravo nemaju smisla. Njemu je sve jasno (donekle), slaže se ali i dalje ništa ne mijenja. Nema potrebe. I neće doći dan kada će se on „trgnuti“ sam od sebe. Budući da ste u zajedničkom prostoru, pretpostavljam da ne možete dopustiti da vam npr. isključe struju jer režije nisu plaćene. No možete primjerice ne platiti Internet. Možete ne čistiti njegovu sobu. Ne prati njegov veš. Ne skuhati ručak. Da, bit će zapušten. Da, jest će suho a možda će biti i gladan. Omršavit će. Možda će vas biti sram. Možete li pregrmiti taj sram za njegovo dobro? Možete li razgovarati s njim i reći mu da ne želite više raditi za njega i ako sam nešto ne poduzme da će biti gladan/jesti suho i živjeti u nečistoći? I ovaj put ostati dosljedni?

Nesamostalnost ne nastaje u odrasloj dobi. Ona se taba već od malih nogu. Ako dijete ima roditelja koji će uvijek uskočiti i primjerice složiti krevet, dijete nikada neće imati potrebu taj krevet složiti samo. U početku se radi samo o krevetu pa situacija nije alarmantna. No onda krenu kućanski poslovi. Roditelji uskoče pa uvijek operu posuđe. Nije im teško. Pa slažu odjeću u ormar. I tako malo po malo obim poslova koje dijete ne radi (a može) postaje sve veći i veći. I u konačnici to dijete ni ne zna kako nešto napraviti (npr. uključiti perilicu veša) jer nikada to nije ni učinilo.
Velik broj roditelja ne želi da njihova djeca pate i važno im je da im je dijete sretno. Pa se trude činiti sve da dijete bude sretno, posebice ako smatraju da su u nekom segmentu zakinuti (npr. ako nemaju oba roditelja itd.). I time zapravo rade medvjeđu uslugu djetetu. Dijete mora biti i frustrirano i ljuto i nezadovoljno. Takvi osjećaji itekako mogu motivirati i potaknuti na želju da nešto promijeni.

Znam da promjena nikada nije jednostavna, no imajte na umu da će vas isti postupci i dalje voditi u iste situacije.

Šaljem vam podršku.

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Moji odgovori