Moj sin (11) promijenio je školu i postao vrlo problematičan

Poštovani, imam sina od 11 godina, uvijek je bio živahan, ali pristojan. Živimo na selu i oduvijek ga zanima sve osim škole i obaveza vezanih za školu. U selu je mala područna škola. Krenuo je u 5. razred u drugu sredinu, sve novo, drugačije. I sad počinju veliki problemi. Ne želi učiti, niti pisati zadaće, u školi je nemiran, ometa nastavu, počeo je lagati. Kad ga pitam zašto je tako, njegov odgovor je uvijek: ne znam. Ne znam što učiniti. Da li mu je potrebna stručna pomoć? Hvala

 

Draga mama,

teško je na temelju nekoliko rečenica procijeniti je li Vašem sinu potrebna stručna pomoć i dati jednoznačan odgovor. Stoga smatram da bi bilo najbolje da do odgovora pokušate doći sami kroz moj odgovor na Vaše pitanje.

Prije svega smatram da bi bilo dobro da provjerite sa sinom postoji li negdje dublji uzrok ovog problema: kakvo mu je novo društvo u razredu, kako se uklopio u novu sredinu, kako su ga profesori prihvatili, ima li poteškoća u razumijevanju gradiva… Osim iz razgovora sa sinom, puno informacija možete dobiti i od stručnih djelatnika škole koju Vaš sin pohađa. Ovisno o uzroku problema i način njegova rješavanja će biti drugačiji. Ukoliko se osjeća neprihvaćeno u novom društvu, bilo bi dobro da krene na izvanškolsku aktivnost koja ga zanima i na kojoj bi mogao steći nove prijatelje; ukoliko ima problema s razumijevanjem gradiva, možda postoji netko u okolini tko bi mu ga mogao objasniti, itd.

Nadalje, ukoliko dublji uzrok ne postoji već se radi isključivo o nezainteresiranosti i nemotiviranosti za školu, kao majka mu možete pomoći pri motivaciji.

Mnogi roditelji iz očaja mogu početi pribjegavati materijalnim nagradama, no pokazalo se da dugoročno ovaj način motiviranja ne dovodi do rezultata, niti do osjećaja zadovoljstva i postignuća kod djeteta. Ukoliko dijete uči iz vlastitog interesa, njegovo učenje će biti smislenije, bolje će zadržavati naučeno, postizat će bolje rezultate nego u slučaju kada je motiviran vanjskim faktorima poput materijalnih nagrada. Imajući to na umu, pohvalite njegov trud, prepišite mu zasluge za svaku dobru ocjenu (primjerice, naglasite mu da je dobio dobru ocjenu iz ispita ili zadaće zato jer je učio i trudio se, a ne zato jer je ispit bio lagan).

Nadalje, jedna od korisnih metoda motiviranja je ona „mrkva/bič“, tj. nagrada ili kazna. Neka djeca bolje reagiraju na nagrađivanje, neka na kažnjavanje. Promatrajte svog sina i brzo ćete primjetiti koja je metoda za njega primjerenija. Ukoliko je nagrađivanje ono što ga motivira, pozitivno će reagirati na nagradu koju ćete mu obećati. Nagrada može biti odlazak u kino, nogometnu utakmicu, ovisno o njegovim sklonostima i željama.

Ukoliko pak više reagira na kaznu, nagrada mu neće ništa predstavljati, ali će se jako truditi da izbjegne kaznu. Prije kazne mu svakako izrecite opomenu. Primjerice; „Ako ne ispraviš jedinicu iz matematike ili ne naučiš određeno gradivo do petka, ne smiješ biti na facebooku tjedan dana“. Kod izricanja roka (do kada treba nešto naučiti ili ispraviti) bilo bi dobro da razgovarate s njim što on misli koliko mu vremena za to treba. U tom slučaju argument za neizvršavanje obaveze mu neće moći biti nedostatak vremena.

U svakom slučaju – i izvršavanja i neizvršavanja obaveza – pridržavajte se dogovora i budite dosljedni. Dosljednost je jako bitna jer ćete mu na taj način pokazati da mislite ozbiljno. Ako popustite i dopustite mu zabranjeno prije roka, on će iz te situacije naučiti (s pravom); „Ako budem dovoljno uporan, mama će popustiti, dakle ne trebam se držati dogovora, jer će sve ionako biti po mom“. S druge strane, ako ne dobije obećanu nagradu za izvršavanje obaveze, to može biti prilično demotivirajuće za njega.

Također, važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne smanjuje volju za učenjem već djeluje motivirajuće. Ukoliko je Vaš stav o školi kao o zabavnom mjestu na kojem se uče zanimljive i korisne stvari, svakako će se i na njega isto odraziti na način da školu ne doživljava kao teret i obavezu. Djeca većinom ne vole učiti stvari koje im se čine besmislene ili nepotrebne. U tom slučaju treba im pomoći da nađu korisnost onoga što uče, da povežu s već naučenim gradivom i svakodnevnim iskustvom. Učenje ne smije biti ograničeno samo na školu ili zadaću, već proces koji traje cijeli život. Dosadne podjele na otrovne i neotrovne insekte, s pripadajućim razlikama, postaju životne kad treba reći je li buba uhvaćena u polju opasna ili ne. Svijet oko nas je pun prilika za učenje, a ako ih koristimo zajedno sa svojom djecom te potičemo djecu da u tome budu aktivni, njihova znatiželja i zaključivanje postat će prisutni u svakom segmentu.

Vodite računa i o tome je li vaše dijete auditivac, vizualac ili kinestetičar; naime, roditelji mogu inzistirati da primjerice dijete mora učiti čitajući naglas, no ako je vaše dijete vizualac i bitno mu je da pri učenju koristi slike, dijagrame i potcrtava bitno, učenje čitajući naglas za njege će biti mučenje (i pri tome ne bude dobro zapamtio ono što je učio). Svatko od nas ima svoj stil učenja i ono što možda odgovara vama, ne znači da će koristiti i vašem djetetu. Ako je vaše dijete kinestetičar, pustite ga da hoda dok uči, nemojte inzistirati da mora sjediti za stolom.

Između ostalog, dijete mora znati što se od njega očekuje u pogledu školskih obveza. Uvažavajući osobnost djeteta i njegove sposobnosti, ta očekivanja bi trebala biti dovoljno visoka ali realna s obzirom na njegove mogućnosti. Očekivanja da mora imati sve odlične ocjene i nezadovoljstvo vrlo dobrim uspjehom možda su previsoka i previše opterećuju dijete – što potom utječe i na njegovu motivaciju („ionako neće biti dovoljno dobro pa zašto bi se uopće trudio“).

Kod motivacije pri učenju vrlo su važni i određeni „tehnički“ detalji: ima li dijete adekvatan prostor za učenje gdje će mu biti osigurani mir i tišina kako ne bi gubilo koncentraciju na razne stvari (npr. tv, blizina ukućana koji razgovaraju i slično). Stvaranje navike učenja uvelike ovisi i o tome ima li ustaljeno vrijeme učenja u svom prostoru (primjerice nakon škole). Naime, djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza te da se nagrađuje nakon obavljenog posla – izlaskom van s prijeteljima, igranjem video igrica ili nečim što ga veseli.

Vama i Vašem sinu želim puno sreće!

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Centar Budi svoj

 

KRISTINA BAČKONJA

dipl. psiholog, NLP trener
Centar Budi svoj

Moji odgovori