Moj prvašić ima poteškoća s obavljanjem radnih zadataka i koncentracijom

Poštovana, imam sina starog 7 godina koji je prvi razred osnovne škole. U vrtić je išao dvije godine prije polaska u školu, i to u državni vrtić s puno djece u grupi. Nikada nisu istaknuti posebni, veći problemi. Tete su znale napomenuti kako uglavnom ne želi riješavati radne listove i kako nije oduševljen zadacima već se želi „slobodno igrati“. Ono što sam odgovarala je da mu treba poticaj i da ga ne pitaju želi li, već da mu kažu kako je danas red na njega da radi radne listove. U takvim bi slučajevima s negodovanjem napravio. Također sam zamolila tetu na kraju godine kada je izrazila bojazan da on neće htjeti ulogu u školskoj predstavi, da ga ne pita želi li sudjelovati, nego da ga pita koju ulogu želi. Poslušala me i izrecitirao je svoj dio bez većih problema. Početkom škole počelo se pokazivati da je nemiran i voli se zafrkavati u vidu manjih „spački“ – npr. nekome uzme šiljilo, ubaci ga u kutiju s papirima i onda ga kao traži, pošara ploču za vrijeme odmora i slično.
Na opomene učiteljice da ne ustaje za vrijeme nastave, da se ne okreće i ne zavlači pod klupu je do sada reagirao, međutim ista tvrdi kako ima dojam da je ne doživljava u potpunosti kao autoritet. Nije drzak i bezobrazan, ne tuče se, nije agresivan i zloban. Još uvijek mi se čini emotivno nezreo, puno cendra i krevelji se. Odgovori na sve silne razgovore su mu: “nisaaaam, ne moguuuu, ne znaaaam ja to i dobro.” I dalje po starom.
Što se tiče gradiva, nema problema, dapače niže petice iz svih testova, zadaću riješi za tren, ali je pomalo neuredan i brzoplet. Naravno, glazbeni, likovni i tjelesni ima po jednu četvorku jer se ne trudi već izjavljuje “ne mogu, ne znam” i slično uz teatralnost. Na kraju ipak „odradi“, ali dobije manju ocjenu jer ipak razlike između njega i djeteta koje se trudi mora biti. Prebrzo napravi sve što treba na satu i dovoljno mu je pet minuta „lufta“ da se zavuče pod klupu ili započne razgovor s nekim ili malo zapjeva, uglavnom sve se to svodi pod ometanje nastave. Svaki dan, barem za sada, u pitanju je neka sitnica, ali bojim se  da je ovo početak budućeg goreg nepoželjnog ponašanja. Kazna za dosadašnja neprihvatljiva ponašanja je bila uglavnom oduzimanje tableta, najduže dva dana, na što se nije niti previše bunio, pitao je, ali je i to „odradio“.
Imamo i time out kada se ne mogu s njim dogovoriti i jednostavno se toliko krevelji ili izderava da ga pošaljem na fotelju i brojanje do npr. 100. Odradi i na neko se vrijeme smiri. Treća stvar je odbrojavanje: npr. spremi torbu – čeeeekaj, spremi torbu – čeeeeekaj, nakon toga brojim 1, 2 i onda ljutito i frustrirano skoči i spremi torbu uz naravno cendranje i negodovanje.
Što se tiče obiteljskih odnosa sve je u redu, suprug i ja smo složni, provodimo slobodno vrijeme s njim i mlađim bratom. Mlađi brat ima tri godine, i u poprilično napornoj je fazi (velike vezanosti za mene, cendranja za svaku sitnicu, faze zadržavanja stolice po nekoliko dana što izaziva nervozu kod njega). U kućanstvu smo s mojom mamom koja je popustljiva baka, nimalo stroga, ona ga je čuvala dok nije krenuo u vrtić i sada ga pripazi od povratka iz škole do dolaska s posla supruga ili mene, on je jako voli, kada su nasamo dobro se slažu, ali je ne doživljava previše kada mu nešto kaže da napravi. Zabrinuta sam i pokušavam situaciju realno sagledati uz puno razgovora sa suprugom. Za sada sam zaključila da slobodno vrijeme popodne i vikendima provodimo uglavnom zajedno, znači ako suprug radi popodne, ja sam s njima dvojicom, ako smo oboje slobodni, zajedno smo svi četvero.
Povremeno je suprug s njim otišao nasamo u šetnju, trgovinu bilo što, to je bilo možda 1-2 puta tjedno. U danu se njih dvojica znaju do pola sata recimo, nekoliko puta tjedno zajedno igrati, no i tu ponekad malenog ne uspijevam zadržati da im se ne pridruži. Sin povremeno reagira na prisutnost mlađega, ljuti se kada mu ovaj nešto poruši (slučajno ili namjerno), ali najčešće imam dojam kao da mu ne smeta u tolikoj mjeri. Činjenica je da se često mora nadglasavati s njim, no s druge strane kada se ide kod suprugovih roditelja i suprug ga pita da ide sam, da ne povedu malenoga, on traži da ide i braco (?). Kada je nasamo s didom i bakom sve je u redu. Ja se uz malenog priljepka ne sjećam kada sam zadnji put nasamo s njim bila i kada pregledavam zadaću ili mu pomažem oko gradiva, uvijek je maleni tu negdje i nerijetko se ubacuje u razgovor.
Je li moguće da uz svo vrijeme koje ipak provedemo kod kuće i zajedno, da mu nedostaje odnosa 1:1 – to je ono što mi trenutno pada prvo na pamet? Je li moguće da mu nedostaje takva pažnja, iako se uvijek trudim saslušati ga i zadovoljiti njegove potrebe i da je nemirno ponašanje u školi posljedica toga? Prijateljica tvrdi da pretjerujem, da je samo dijete koje se još prilagođava, no to me uznemirava i želim nešto hitno poduzeti. Izrađujem ploču s pravilima i obvezama kao nešto što bi možda pomoglo da nas usmjeri na pravi put. Idem li u dobrom smjeru i imate li kakve konkretne upute kako riješiti ovaj problem? Unaprijed hvala! 

Poštovana,

vaše pitanje je uistinu dugačko i iscrpno te govori o tome koliko ste zabrinuti i koliko se trudite i nastojite što adekvatnije pomoći svome sinu. Nadam se da će vam moj odgovor pomoći u tome. Pa krenimo redom:

Opisana ponašanja vašeg djeteta u vrtiću i predškoli ukazuju na dijete koje je obaveze i radne navike teže prihvaćalo. Uzrok tome mogle su biti eventualno nedovoljno razvijena grafomotorika, pažnja i koncentracija za tu dob, ili emocionalna nezrelost koja mi se čini da ga prati i u nastavku školovanja.

Naime, djeca koja odbijaju radne listiće najčešće to čine jer im je teško izvesti ono što se od njih traži, ili su još prezaigrani i teže se koncentriraju na zadatak. Tada se trebalo posvetiti malo više pažnje i inzistirati na dovršenju zadataka te bi se na taj način razvile radne navike i produljila koncentracija.

S početkom škole navodite da se nezrela ponašanja i dalje nastavljaju. Vaše dijete sklono je izbjegavanju obaveza ili njihovom “rastezanju”. Posljedica je to nedovoljno razvijenih radnih navika i eventualnih teškoća koncentracije. Često ometanje nastave sitnim “spačkama” također je odraz emocionalne nezrelosti i privlačenja pažnje ili je rezultat teškoća s koncentracijom i potreba za prekidanjem aktivnosti i kretanjem. S obzirom na to da navodite kako vaše dijete s lakoćom izvršava školske obaveze i niže petice, očito se ne radi o nekim većim teškoćama pa stoga i njegovi česti odgovori “ne mogu” i “ne znam” ukazuju na emocionalnu nezrelost i nedostatak samopouzdanja. Uzrok tome možda se krije u prisutnosti mlađeg brata koji dobiva mnogo vaše pažnje. Ipak, ne bih naglasak stavljala na to jer vidim da se i vi i suprug maksimalno trudite izbalansirati vaše odnose i posvetiti pažnju ravnomjerno. Osim toga, prihvaćanje potreba mlađeg brata također je dio odrastanja i sigurno je samo dobro za vaše starije dijete.

Ono što bi moglo pomoći, a vidim da ste u tom smjeru i krenuli, svakako je strukturirati vrijeme i unijeti red i raspored u dječakov život. Izrada ploča s pravilima i obavezama, monitoring adekvatnog ponašanja i dosljednost u postavljanju granica put su ka uspjehu. Međutim, rezultate nemojte očekivati kroz tjedan-dva. Cijeli prvi razred smatra se vremenom prilagodbe na školu i sve ono što ona nosi. Dajte svome djetetu vremena i vjerujte u njega. Strpljivost i dosljednost su vaše glavno “oružje”. Ukoliko ste nesigurni i preplašeni, slobodno nam se obratite pa ćemo nakon procjene djeteta moći reći više.

NATAŠA ČIČIN-ŠAIN

prof. defektolog
Kabinet za razvojnu podršku Korneo

Pitajte me Moji odgovori