Mama i sestra ne poštuju moju samostalnost i moje izbore i nabijaju mi osjećaj krivnje

Pozdrav! Imam 20 godina i problem u odnosu s obitelji. Otac je umro prije par godina, a majka ima dečka. Imam i stariju sestru. Problem je u tome što kad god bih imala dečka, mojoj obitelji (sestri i mami) bi to smetalo. Ponašale bi se prema meni kao da sam nezrela klinka koja samo trči za dečkima. A ja sam samo htjela provoditi vrijeme s dečkom kao i svaka normalna osoba u mojim godinama. Zbog tog problema sam gotovo prekinula prijašnju vezu, a imala sam 18 godina. Tada sam to još i tolerirala jer sam živjela s njima i financijski ovisila o njima, a sada  sam studentica, živim u drugom gradu, ostvarila sam pravo na dom i primam stipendiju na temelju uspješnosti na faksu kojom bih si mogla sama financirati život. No do nedavno mi je majka plaćala dom, a ja sve ostalo. Bez obzira što sam samostalna, one i dalje nastoje upravljati mojim životom, oduvijek su bile stroge i branile izlaske do kasno ili izlaske npr. dva dana za redom, tako da bi vrlo često tajila neke stvari od njih ili im se ne bih otvorila što se tiče mog privatnog života. Ove godine sam u novoj vezi s dečkom koji živi u gradu u kojem studiram tako da se viđamo svaki dan, ali naravno to moju majku i sestru smeta iz razloga “faks je na prvom mjestu, ne trebam se samo vucarat za dečkima, glupo je zašto s njima npr. ne želim ići u šetnju, a s dečkom želim” što su po meni apsurdni razlozi jer normalno da se želim družit s dečkom radije nego s njima. Razgovarale smo puno puta oko tog problema gdje se ja ne derem na njih, nego im nastojim razumno objasniti svoju stranu, dok one ignoriraju sve što im kažem i na kraju ispada da sam loša kći, loša sestra, nezahvalna klinka, sebična itd. Samo da napomenem da to nije istina, jer uvijek pomažem i u kućanskim poslovima, družim se s njima i cijenim sve što mi pružaju. Ali one nastoje nabiti mi grižnju savjesti pa to uvijek rezultira time da ih poslušam, ali mislim da je sada došlo vrijeme da mogu sama odlučiti što želim, bez da se osjećam tužno i depresivno jer me uvjere da sam loša osoba što ne želim provoditi svo vrijeme s njima. A jednostavno im ne želim priuštiti situaciju u kojoj ću se samo ustat i proći i ne javit im se dok ne prihvate moje izbore. Već sada je kritična situacija jer ću im jednostavno prestati govoriti istinu o tome gdje sam i s kim sam i kako provodim vrijeme. Molila bih Vas za pomoć oko tog problema jer jednostavno ne znam što bih više trebala učiniti.

 

Draga čitateljice,

čitajući Vašu poruku, dobila sam dojam kako ste Vi već na vrlo razne načine pokušali riješiti problem s majkom i sestrom, od razgovora, prepiranja pa do potpunog tajenja informacija. Ponekad nam je teško prihvatiti da svi naši pokušaji da nekoga urazumimo na kraju ispadnu jalovi i neuspješni.

Međutim, u međuljudskim odnosima, zaista je to ponekad slučaj. Važno je pokušati na razne načine postići neki dogovor i razumijevanje, ali nakon što ne uspije, moramo biti isto tako snažni da priznamo da ponekad jednostavno ne ide. Na Vašem mjestu pokušala bih još jednom na miran i staložen način majci i sestri objasniti Vašu stranu priče. Pritom pokušajte čim više koristiti tzv. „JA-poruke“, na način da iskažete kako se Vi osjećate kada Vas prozivaju za određene stvari (npr. „Ja se osjećam tužno kada mi kažeš da sam nezahvalna.“). U komunikaciji se češće koriste „TI-poruke“, koje puno brže dovode do konflikta (npr. „Ti mi uvijek govoriš da sam nezahvalna.“).

Stoga, pokušajte iskazati svoj stav na nekonfliktan i miran način, ali imajte na umu da je moguće da niti taj pokušaj neće uspjeti. Tada je možda ipak vrijeme da samoj sebi priznate da ste pokušali sve načine koje ste mogli, ali da nažalost, oni nisu urodili plodom. Tada Vam savjetujem da birate informacije koje dijelite s majkom i sestrom i čim više održavate te odnose prihvatljivima i pozitivnima. Pritom svojim djelima pokazujte svoju zrelost i samostalnost. U svakom slučaju, nadam se da ćete uspjeti naći zajednički jezik.

Sretno!