Posjetila sam ga isti taj dan i bilo mi je jako teško kod njega. Plakala sam, i on je, i mama je. Svi su nam rekli kako će se oporaviti, kako će preživjeti sve i pomirila sam se s tom činjenicom da će ozdraviti, ali neće sve biti kao prije. No jučer smo dobili novu informaciju od doktora i rekli su da umire i da nema nade za njegov oporavak, mozak mu je mrtav i možemo samo čekati kada će njegovi organi odumrijeti i kada će umrijeti prirodnom smrću. Sve to mi pada jako teško. Kako da se postavim u ovoj situaciji? Što da radim? Kako da se ponašam? Imam osjećaj kao da ću svakog trena umrijeti od tuge, imam još jednu sestru i dva brata koji su isto tako utučeni. Jednostvano, ni učiti ne mogu više, sve me to jako pogodilo i ne znam što da napravim kako bi mi bilo bolje? Možete li mi dati neki savjet kako da mi bude lakše, kako da to preživim? M.
Draga M.,
silno mi je žao čuti da se suočavaš sa tako teškim trenucima u životu. I sama sam prošla gubitak oca i znam koliko je to teško. Osobito kada je potpuno neočekivan. Ono što je važno je da se brineš za sebe – kao što si već učinila samim time što si nam pisala.
Važno je da znaš da svaki potencijalni gubitak ili gubitak vrlo bliske osobe, donosi veliku količinu tuge i boli. Ta tuga i bol govori nam da volimo tu osobu i da bismo rado da bude s nama, da bude dio našeg života i dalje. I zbog te tuge i boli neko kraće vrijeme ne možemo nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima poput učenja, jer su nam misli i osjećaji okupirani potencijalnim gubitkom ili samim gubitkom. Sve su to normalne ljudske, prirodne reakcije. Može nam trebati i do nekoliko godina da se u sebi pomirimo sa gubitkom, a da na samo sjećanje ne počnemo plakati.
Srećom, nakon prvotno kraćeg vremena velike tuge i boli, život i obaveze nas natjeraju da se vratimo u dotadašnju kolotečinu. To je dobro jer bi u suprotnom naše stanje moglo preći u depresivno raspoloženje. Bez obzira koliko nam je potrebno da se pomirimo, važno je da prepoznajemo svoje osjećaje i da se ponašamo onako kako se osjećamo – kao što ti prepoznaješ kod sebe. Važno je da sebi dozvolimo da odtugujemo, da se isplačemo, da izrazgovaramo, da učinimo sve što nam je potrebno da prebrodimo taj gubitak.
U konačnici, koliko god će ti se u ovom momentu možda činiti nemogućim (jer znam da se tako činilo i meni), kada prihvatimo taj gubitak, tuga i bol će se bitno smanjiti te će se naš život nastaviti nekim drugim putem. Svakako će to biti drugačiji put nego što smo zamišljali i priželjkivali, ali život je nepredvidljiv i donosi puno toga – i sretnih i teških iskustava.
Toplo ti preporučam da se obratiš psihologu u školi (ako ga imate) ili nekom iz neke od udruga, da sa njim porazgovaraš o svojem iskustvu i emocijama koje proživljavaš. Već samo prisustvo druge osobe koje može prihvatiti našu šutnju i tugu jako puno pomaže. Razgovor nije presudan.
Sjećanje na oca i iskustvo koje imaš vezano za njega, uvijek će ti ostati. Baš kao što će i on uvijek živjeti toliko dugo dok ti i tvoja braća živite kao i vaša djeca jednog dana i generacije iza vas. Jer on je dio tebe, i dio njega živi u tebi.
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom