tjednu) pa smo njegovu prvu godinu života uglavnom proveli radeći vježbe za motoriku i odlazeći na razne kontrole. Svi nalazi su bili uredni, lijepo je jeo i spavao, motorički razvoj je bio pravilan i općenito je dobro napredovao. Nije išao u jaslice i vrtić već su ga do nedavno čuvali baka i djed koji su se prema njemu odnosili prezaštitnički, radili su sve umjesto njega i ispunjavali mu svaku želju. Rezultat toga je razmaženo, nesamostalno dijete koje je naučilo plačem dobiti što želi. Suprug i ja smo pokušavali ispraviti njegovo ponašanje, no apsolutno sam svjesna da je ono posljedica nedosljednosti (mama i tata brane, baka i djed dopuštaju, a dijete ide linijom manjeg otpora). Trenutno sam ja kod kuće sa sinom jer očekujemo prinovu i situacija se poprilično promijenila na bolje jer točno zna što smije, a što ne. Suprug i ja mu ne dajemo prostor za manipulaciju, a ispade bijesa (kojih je sve manje) ignoriramo. Puno razgovaramo s djetetom i objašnjavamo mu. Iako još uvijek slabo govori, sve razumije. Nas brine njegovo ponašanje s drugom djecom. U vrijeme kada bi trebao krenuti u vrtić će dobiti sestru pa su nam savjetovali da vrtić odgodimo za nekoliko mjeseci. U društvu baš nemamo djece pa je njegov kontakt s djecom svakodnevni odlazak na igrališta. Veseli se djeci, trčkara za njima, no čim se neko dijete njemu približi, počne vrištati. Stalno ide za djecom i želi im dati svoje autiće, no kako koje dijete uzme autić, počne histerično vrištati. Jako je usmjeren na igračke i ako netko uzme ono što on želi (a najčešće želi sve, i svoje i tuđe), počne vrištati, bacati se po podu i plakati dok se ne ispovraća. Takve burne reakcije nema kod kuće i nisam još vidjela niti jedno dijete s takvom reakcijom. Kada se smiri objasnimo mu da zbog takvog ponašanja idemo s igrališta. Već sam kaže da ide kući jer je vrištao i da je tužan zbog toga, ali svejedno se nikad ne može iskontrolirati. To traje već mjesecima i jako iscrpljuje i dijete i nas. Pitam se ima li smisla voditi ga na igralište, u igraonice i na dječje rođendane, kad baš svaki odlazak završi histerijom? S druge strane, svjesna sam da mu to ne smijem uskratiti. Zanima nas kako postupiti i kako mu pomoći jer evidentno ima problema u odnosu s drugom djecom (s odraslima bez problema ostvaruje kontakt)? Inače je umiljato i drago dijete, lako usvaja sadržaje, lijepo se zaigra igračkama, no istovremeno vrlo tvrdoglav i sa snažnim otporom prema svemu što mu se ne sviđa (pranje zubi, pijenje iz čaše, odvikavanje od pelena). Već godinu i pol ga pokušavamo odviknuti od bočice (kroz igru, razgovorom, bez pritiska), no on je u stanju cijeli dan ništa ne popiti ako voda ili sok nije u bočici. Supruga i mene zanima jesu li takva ponašanja uobičajena za trogodišnjake jer se bojimo da kod našeg sina nije stvar samo u razmaženosti i "teškom" karakteru već da je u pitanju neki dublji problem? Zahvaljujem Vam na odgovoru!
Draga čitateljice,
hvala Vam na detaljnosti u opisu ponašanja Vašeg dječaka. Drago mi je čuti da iako je Vaš dječak rođen kao kasno nedonošče njegov razvoj ide normalnim putem. Navodite da ima više područja koja su Vam izazovna u svakodnevici s Vašim dječakom, no čini mi se da na nekima već i sami vidite pomake i uspjehe Vašeg uloženog truda, brižnosti i dosljednosti. Ono što mi se čini da ste najviše naglasili da Vas brine je zapravo njegovo druženje s drugom djecom i njegova upornost i otpor.
Kako ste i sami naveli dosljednost je iznimno važna u odgoju sve djece a posebice postaje važna kada se radi o odgoju djeteta koje je uporno. Baš je upornost karakteristika temperamenta koja često silno frustrira odrasle. Odrasli postave zahtjev djetetu, a ono, umjesto da bude poslušno, nastavi činiti svoje. Ono što popularno nazivamo tvrdoglavost, stručno bi se nazvalo upornost. Naime, temperament je genetski određen, što znači da dijete zapravo ne bira svojevoljno ponašati se „tvrdoglavo“. Upornost je odličan indikator za uspjeh u budućnosti, počevši od onog tijekom školovanja. Međutim, ako je dijete jako uporno, svađe s roditeljima mogu završiti visokim tenzijama, frustracijom, plakanjem ili vikom i često iziskuju ulaganje mnogo energije i strpljenja. Vaš dječak je još malen, te on tek treba razviti kapacitet za samokontrolu svojeg ponašanja i ne čudi što unatoč tome što i sam kaže da zna da se ne ponaša na Vama prihvatljiv način svejedno to napravi. Naime, djeca njegove dobi tek se uče nositi s emocijama koje doživljavaju a različite karakteristike temperamenta im ponekad mogu u tome otežavati. Ono na što bi bilo dobro da se fokusirate je pomaganje Vašem dječaku da naučiti kako da rješava probleme uz Vašu pomoć, odnosno, kako da naučite surađivati umjesto da se borite međusobno za moć. Potreba za moći je prirodna i svaki je pojedinac ima te je važno da mu nudite izbore kako bi on mogao sam odlučivati što želi napraviti ali u okvirima koji su Vama prihvatljivi kako bi zadovoljio svoju potrebu za moći.
Kako ste naveli da u parkiću ima želju družiti se s drugom djecom ali onda kada mu se netko od njih približi nastane problem svakako bi bilo dobro unaprijed ga pripremati na događaje u parkiću. Npr. možete mu reći: „Kada dođemo u parkić tamo će biti i druga djeca i možda ćeš se htjeti igrati s njima. Možda ćete htjeti međusobno razmijeniti igračke dok se igrate i to je u redu.“ Nadalje, što se tiče dijeljenja igračaka tu se možete dogovoriti oko nekoliko detalja – hoće li dijeliti sve igračke s drugom djecom ili samo neke. Ako je odabrao samo neke onda odvojite koje želi dijeliti od onih koje ne želi dijeliti. Možete mu dodatno pomoći tako da mu objasnite što može očekivati ako dijeli igračke s drugima (da će se neko vrijeme druga djeca igrati s tom igračkom ali da će mu ih nakon što se završe igrati vratiti). Ako se previše brine da će ostati bez neke igračke svakako je dobro da ograničite broj igračaka koji smije nositi sa sobom u parkić (npr. dvije igračke). Možete i reći npr: „Kada budemo trebali ići kući mama će ti reći malo prije nego što je vrijeme (5 minuta) da bi znao igru privesti kraju. Tada ćemo skupiti igračke koje su tvoje kako bismo ih ponijeli sa sobom, a tuđe igračke ćemo vratiti kome pripadaju.“ Svakako će mu pomoći ako zna što može očekivati da će se događati. Što ćete mu moći više strukturirati odlaske u parkić i druženja s djecom (da bude predvidljivo što može očekivati da će se dogoditi) to bi se trebala manje javljati anksioznost i potreba za kontrolom kada se bude našao u tim situacijama. Također, bilo bi dobro da mu granice postavljate tako da mu ponudite mogućnost izbora alternative. Kada djeca imaju mogućnost odabira ishoda ne oduzima im se osjećaj kontrole te se smanjuju potrebe za „borbom moći“ s roditeljima ili okolinom. Više o borbama moći možete pročitati u sljedećem članku: Borba za moć roditelja i djece .
I svakako je važno da mu date do znanja da kada se dogodi situacija koju ste opisali da se često događa – vrištanje, plakanje, bacanje, povraćanje pa odlazak kući s igrališta - da se posljedica (odlazak kući) odnosi na njegovo pretjerano vrištanje, bacanje po podu a ne kao posljedica zato što je povraćao jer to vjerojatno ne može kontrolirati niti to radi namjerno. Kako opisujete da ima jake emocionalne reakcije možda Vam sljedeći članak može olakšati postavljanje granica: https://www.centarproventus.hr/single-post/2016/08/28/Koliko-je-te%C5%A1ko-zbog-intenzivnih-emocija-djetetu-jasno-postaviti-granice .
Tijekom dana možete s figuricama ili lutkama proigravati situacije iz parkića – Psiću je teško čekati kada druge životinjice posude njegove igračke i onda osjeti napetost u tijelu i strah u trbuhu. Što psić može napraviti? Kako se psić može igrati s drugom djecom? Važno je da završetak priče bude sretan – usprkos što je psiću bilo teško dati svoje igračke i čekati da ih dobije natrag, pronašao je druge načine da se igra s drugom djecom. S vremenom je psiću bilo zabavno dijeliti igračke s drugom djecom.
Činite mi se kao jako motivirani i brižni roditelji te Vam svakako želim puno uspjeha u nadolazećem periodu kada ćete dobiti prinovu. Ako smatrate da trebate dodatne savjete ili podršku slobodno nam se javite nam u Centar Proventus gdje imamo mnogo iskustva u radu s roditeljima i djecom s ovakvim ponašanjima. Sretno!