Dobra večer. Ja sam mama dječaka koji ima skoro 6 godina. Već je treću godinu u vrtiću. Prve dvije godine je bio u grupi gdje je bilo 14 dječaka i tri djevojčice, a tete su se konstantno mijenjale, odlazile, dolazile… Moj dječak je bio prilično miran u početku. Kasnije su se počele dešavati situacije koje su loše djelovale na ponašanje našeg djeteta. Drugog dječaka je neko gurnuo i udario se u vrat o rub stola. Tete su odmah reagirale, dijete odveženo kod doktora, srećom je sve prošlo bez posljedica. Djeca su tvrdila da je moj sin tome kriv. Bilo nam je strašno šta se to desilo. Cijeli dan smo ispitivali dijete, zašto mu je to uradio, a ono je uporno nijekalo. Tete su nam isto ukazale na to, da je naš sin nestašan pa gotovo po njihovom hiperaktivan, da bi trebali kod psihologa. Nakon tri, četiri dana slučajno kroz priču sa tetom otkrijemo da to nije uradio naš sin, šta se otkrilo odmah drugi dan dok nas nitko nije obavijestio. Tu smo se našli uvrijeđeni i poniženi. Ove godine je u drugoj grupi, tete su super, ali je ostao isti problem. Često i svakodnevno dobije batine od svojih malih kolega. Tete kažu da koji put izazove i on tuču. Par dječaka je priznalo da ga tuku, ali kad ih se pita razlog zašto, “zato što je netko krenuo pa počeli i oni”. Ne znam kako na to sve reagirati i naučiti dijete da se brani, a da ne započinje tuču. Zabrinuta mama

Draga mama,

Predlažem Vam da u cijelu priču uključite psihologicu iz vrtića. Ona svojom opservacijom ponašanja Vašeg dječaka može dati konkretne smjernice. Naime, iz Vašeg opisa teško mi je reći što trebate Vi učiniti jer niste opisali konkretne situacije u kojima se to događa. Normalno je da ne možete opisati konkretne situacije kada niste niti sami bili prisutni. Zbog toga Vam sugeriram da zamolite psihologicu Vrtića da Vam u svemu tome pomogne jer ona može biti na licu mjesta te Vam dati konkretnu povratnu informaciju što se stvarno događa.

Ono što Vi inače možete činiti jest učiti ga prema vlastitim stavovima u situacijama kada ste Vi s njima (primjerice u parkiću, igraonicama i sl.). Tada možete reagirati u konkretnoj situaciji i pomoći mu da pronađe svoje opcije. Kada će se to ponoviti dovoljan broj puta, tada će moći to iskustvo prenijeti na situacije u vrtić.

Mnogim roditeljima se često nameće od strane odgajatelja da bi oni trebali ovako ili onako što se direktno tiče situacija koje se odvijaju u vrtiću. No, to nije moguće. Premda i same odgajateljice imaju dobru namjeru, pri tome zaboravljaju da je nemoguće da roditelj nagrađuje/kažnjava/upućuje dijete vezano za konkretne situacije u vrtiću jer dijete uči iz konkretne situacije. Odgajatelji trebaju reagirati u tim situacijama i trebaju pomoći djetetu da pronađe opcije koje ima u tim situacijama:
1. da se zauzme za sebe i jasno kaže što želi/treba
2. da se obrati odgajatelju za pomoć
3. da se fizički obrani

Roditelj može pomoći djetetu da shvati neke situacije kroz priče o djetetovom, o vlastitom ponašanju, ponašanju drugog djeteta ili lika iz priče, no to djetetu treba biti dovoljno blisko da se ono uživi u priču što se najčešće postiže kroz igru. Naposljetku, niti to u mnogim situacijama neće biti dovoljno, ako se ista ponašanja ne potiču u svakodnevnici.
Dakle, to znači da, ako želite da Vaš dječak nauči nešto, morate to činiti kroz svakodnevne situacije u kojima se nađete (kao što sam gore dala primjer). Također je važno biti svjestan kako se mi sami zauzimamo za sebe – kako Vi sami reagirate kada Vas netko napadne? Da li se branite ili se zauzimate za sebe na asertivan način? Ako želite da se dijete nauči asertivno zauzimati za sebe, možete i sami to početi raditi (naravno, ako to već ne radite). Vi i Vaš suprug ste mu primarni model kroz koji uči zbog čega je jako važno biti svjestan kako se sami zauzimamo za sebe, kako želimo da se dijete zauzima za sebe i što možemo promijeniti.

Pozdrav,

Tatjana Gjurković,
dipl psiholog, certificirani terapeut igrom

Centar Proventus

 

TATJANA GJURKOVIĆ

dipl. psiholog i certificirani terapeut igrom
Centar Proventus

Moji odgovori