Majka je bila neodgovorna, spavala po cijele dane, a otac je ganjao posao i obveze s djecom. On me je i angažirao. Ja sam im kuhala i učila s njima. U učenju su bili oboje zapušteni. Veći je problem bio kod dječaka u 5. razredu. Predznanje mu je kaotično, temelji loši, ima nerazvijene radne navike.
Uglavnom, počelo je dobro, postao je aktivan na satu i dobivao dobre ocjene. S matematikom je imao velike poteškoće. Sa mnom bi sve rješavao točno, a iz testa bi dobio jedan. Jako je nesiguran. Onda se dogodila situacija da ih je mama fizički pretukla, djeca su odvezena doktoru i majka je prijavljena za zlostavljanje i zanemarivanje djece. Od tada djeca žive s ocem i ja radim kod njih. Majka ima već 3. mjesec zabranu viđanja, svi su u sustavu centra. djeca su svjedočila u policiji, centru, na sudu i to je dodatno otežalo situaciju. Malena je poprimila histerični obrazac ponašanja od majke, ali tijekom dva mjeseca uz moju veliku pažnju i trud ona se promijenila, smirila, ima odličan uspjeh u školi. S dječakom je sve krenulo nizbrdo.
Otac ima ženu koja nema svoje djece i dosta je hladna, samo ih kritizira, misli da su djeca strojevi. Otac je brižan i zbunjen. Ja im skuham, dovezem ih iz škole. Dječak dolazi iz škole, ne zna što je za zadaću, ne zna što su radili, gotovo ništa ne prepisuje s ploče, ovisan je o igricama na mobitelu. Iskušala sam sve metode učenja, ali nema rezultata. Gradivo zna trenutno, ali kad dođe test sav se zbuni i dobije lošu ocjenu. Ja sam po struci učiteljica razredne nastave. Uglavnom, uočila sam da on ima poremećaj koncentracije i pažnje. Nemiran je kad uči, svakih 15 minuta traži odmor, slabo pamti, ne upija. Ja mu vizualiziram npr. povijest, otvorim povijesni atlas, pričam kroz priče i čak je rekao da mu je povijest postala zanimljiva, ali rezultati izostaju.
Vikendom kad mene nema, ne uči ništa. Ja sam otvorena s ocem i rekla sam mu da ga privatno odvede negdje i traži pomoć, jer dječak ima problem. U kratkom vremenskom razdoblju doživjeli su traume, on ima osjećaj krivnje zbog majke itd. Na kraju svega njegova supruga je zaključila da je problem u meni. Ja sam joj otvoreno rekla da odgovorno tvrdim da djetetu treba stručna pomoć. S djevojčicom sam uspjela. Ona se smirila, stabilizirala, igramo se, učimo, pospremamo, kreativna je.
Djeca su jako vezana za mene. Supruga od oca smatra da on treba ići na instrukcije. Što vi mislite o svemu? Meni je zaista stalo da, bez obzira na mene, ta djeca budu dobro, da se problemi rješavaju. Djecu nazivaju baka i djed, roditelji od majke, govore protiv oca. Kaos uglavnom. U školi iz svih predmeta za dječaka piše - ne prati nastavu, nemiran, nema zadaće, ne povezuje, ne izrađuje makete, ne sudjeluje u nastavi, odsutan, igra se, ometa itd. Molim vaše mišljenje. LP
Odgovor:
Poštovana,
za početak, uistinu je pohvalno da brinete za dječaka i djevojčicu te im nastojite pomoći i preko onoga što se od vas očekuje.
S ciljem pomoći dječaku, svakako bi bilo važno uključiti ga u psihološku procjenu kako bi se utvrdilo koja je glavna pozadina lošeg školskog uspjeha i teškoća u izvršavanju obaveza. Potrebno je vidjeti radi li se više o teškoćama pažnje, teškoćama učenja, teškoća u nekom aspektu kognitivnog funkcioniranja ili emocionalnim teškoćama uslijed narušenih obiteljskih odnosa i nasilja od strane majke, nečemu drugom ili kombinaciji problema.
Ovisno o tome mogu se dalje planirati intervencije, a one mogu uključivati individualizaciju pristupa u školi kako bi dječaku olakšalo izvršavanje obaveza i praćenje nastave i/ili psihoterapiju s ciljem prorade traumatskih iskustava, razvijanja vještina nošenja sa situacijom, osnaživanja i integracije proživljenog u njegovo životno iskustvo. Spominjete da ste s ocem već razgovarali o traženju stručne pomoći. Možda kada bi mu se skrenula pažnja na to da je prvo potrebno barem utvrditi što se s dječakom događa i na to što konkretno takva jedna procjena može ponuditi, bi bio spremniji na daljnje korake.
Prema svemu što opisujete, vi svoja znanja i vještine u radu s dječakom već koristite. Nastojite mu približiti nastavne sadržaje, vodite računa o pauzama, učite s njim... Ono što još možete je posvetiti se više tome kako se on sada osjeća i dati mu do znanja da može s vama razgovarati ako ga nešto muči. Ako mu je teško razgovarati, mogu mu se ponuditi i drugi načini, da nacrta ili napiše što ga sve muči. Osim obrazovnog funkcioniranja, važno je usmjeriti se i na emocionalno te dio vremena koje provodite s njim posvetiti tome, bez učenja i pisanja zadaća.
Spominjete i da tijekom vikenda nitko s dječakom ne radi, kao i da se preporuča uvođenje instrukcija. Najodgovorniji za brigu o svim potrebama djeteta su roditelji, u ovom slučaju kada nema kontakata s majkom, to je otac. Bilo bi važno ocu skrenuti pažnju na to da je u interesu dječaka da i on s njim radi tijekom vikenda, umjesto da se uvodi nova osoba koja će provoditi instrukcije. Jasno je da neki roditelji imaju puno poslovnih obaveza, ali svaki roditelj dužan je izdvojiti vrijeme za brigu o djeci.
Na kraju, spominjete da je u rad s obitelji uključen i Centar za socijalnu skrb. Kroz razgovore s roditeljima i djecom centar ponekad ne dobije cjelokupnu sliku obiteljskih odnosa te je svaka dodatna informacija korisna za planiranje intervencija u obitelji i usmjeravanje roditelja. Svatko se može, i ima dužnost, obratiti centru ukoliko sumnja da se u nekoj obitelji neprimjereno postupa prema djeci, zanemaruju se njihove potrebe ili se događa nešto drugo nepovoljno za djecu.
Preporučujem stoga da se obratite nadležnom centru za socijalnu skrb pri čemu to možete učiniti i anonimno. Možete poslati dopis (poštom, e-mailom ili ga osobno odnijeti u urudžbeni ured centra) u kojem ćete opisati situaciju i razloge svoje zabrinutost. Tada članovi stručnog tima nadležnog za obitelj mogu razgovarati o tome s roditeljem i tražiti od roditelja da poduzme konkretne korake te pratiti ishode.
Nadam se da će vam neka od smjernica biti korisna.