Kako odrasta, naša kćerka je sve “teža” i problematičnija. Bojim se budućnosti

Poštovani, imam djevojčicu koja uskoro puni 5 godina. Od rođenja je jako temperamentna i svojeglava, puna energije ali istovremeno i jako osjećajna. Postaje nam sve teže boriti se s njezinim ispadima ljutnje, bijesa, vječnim izjavama “neću”, “ne mogu” i sl. jer kako ona raste i skuplja iskustva od drugih, npr. u vrtiću, proširuje vokabular, tako svakim danom ima sve više ideja kako natjerati vodu na svoj mlin. Teška je za jelo, na igralištu uvijek protestira kad treba ići kući, plače čak i kad joj prijateljica odlazi, iako zna da će se vidjeti sutradan ponovno.

Ne želi u krevet, ne želi oprati zube, ne želi ustati, ne želi se obući sama itd. Sve to ona na kraju odradi, ali uz puuuuno pregovaranja i muke, često i uz puno suza i urlanja. Trudimo se pristupati joj mirno i objašnjavati kroz knjige ili igru kako se treba ponašati, gdje je pogriješila i sl. I ona sve to i sama priča i zna (npr. kad čitamo dječji bonton) ali i dalje je uporna da bude po njezinom. Pokušavamo s kaznama, npr. nema niti jednog crtića ako ne pojede/pospremi/dijeli i slično. Pokušavali smo uvesti stolicu za hlađenje, odlazak u sobu. Sve to ona odradi u suzama, razgovaramo nakon toga gdje je pogriješila, ispriča se, ali jako malo joj treba da nastavi sa svojim prkosom.

Trenutno smo u fazi da nakon plača zbog kazne pokušava pregovarati (i to vrlo vješto) o tome što želi ili na koji način to želi. Kroz igru uloga, na primjer s lutkama zna ponavljati naše diskusije i razgovore o ponašanju. Lutkice mama i dijete razgovaraju zašto dijete ne želi pojesti ručak. To mi govori da je svjesna svojih postupaka i posljedica, zapravo me na trenutke zadivi kako sve razumije ali i dalje gura po svom. Pokušavala sam joj sakriti omiljene igračke. Ona se pomirila s tim i ne pita za njih. Zabranila sam crtiće, no ona može biti bez njih dokle god treba, ali će povremeno protestirati suzama i urlanjem. Pokušavali smo nagraditi lijepo ponašanje, svašta smo pokušavali ali ona i dalje po svom. Često se igramo zajedno, crtamo, čitamo ali ako nešto što ona predloži da radimo ne može biti odmah, ona protestira.

Nedavno je na televiziji bio film u kojem je neka djevojka uzela stvari i pobjegla od kuće. Ona se u tom trenu igrala ali je očito popratila scene pa me ispitivala zašto je cura otišla. Objasnila sam joj da je to jako opasno i da to nije smjela napraviti, da će joj roditelji biti jako zabrinuti. I ona se složila sa mnom, lijepo smo popričale. Sljedeći dan je, nakon što joj nisam htjela dati slatkiš jer nije pojela ručak do kraja, skupila par stvarčica u ruksak i rekla da ona odlazi. To me jako zabrinulo, jer ako već sad u igri radi nešto što zna da ne smije i zna kakve mogu biti posljedice, što me čeka kasnije?

Ima i malu sestru koju obožava, ne bi rekla da to ima neke veze s njezinim rođenjem, budući da se tako ponašala i ranije. Ne znam da li sam uspjela objasniti situaciju, imam osjećaj da kako je veća to postaje problematičnija i strah me što nam budućnost nosi.

Drama mama,

drago mi je pročitati što se sa svojom djevojčicom često zajedno igrate, crtate i čitate. Provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom je nešto što svakom djetetu treba. Također, vidljivo je koliko se puno trudite oko svoje djevojčice time što ste do sada pokušali razne odgojne metode (poput objašnjavanja, nagrađivanja lijepog ponašanja, kazne i druge) kako biste joj pomogli. To je samo jedan od pokazatelja Vaše ljubavi i koliko Vam je stalo do nje. Jako mi je drago što niste odustali te što i dalje tražite način kako joj najbolje pristupiti.

Sasvim je normalno što osjećate strah, pa možda i frustraciju kada prilikom odgoja pokušavate razne odgojne metode, a smatrate da niti jedna odgojna metoda, barem trenutno, nije djelotvorna. Roditeljstvo ima raznih izazova, i ponekad može doista biti iscrpljujuće, frustrirajuće, teško…

Spominjali ste u više navrata kako djevojčica zna biti u otporu. Otpor može često biti povezan s borbom za moć, a to je nešto što bi svakako bilo dobro izbjeći. Što mislite o tome da sljedeći put pokušate s empatičkim reflektiranjem prilikom neke aktivnosti? Primjerice, na igralištu dok ne želi ići kući, pokušajte s rečenicom „Vidim da si tužna/ljuta/frustrirana (imenujte emociju kako se osjeća) zato što sada idemo doma.“ Ako treba, ponovite je nekoliko puta na drugačiji, kreativan način dok ne primijetite da Vas djevojčica zaista čuje i osjeti. Na taj način Vaša će djevojčica dobiti dojam da je razumijete, da ste ovdje za nju, te se tako emocionalno umiriti, što joj jača kapacitete za upravljanjem vlastitim ponašanjem.

Spomenuli ste kako kćerka razumije pravila i zna procijeniti gdje se nalaze njene granice. Bitno je istaknuti kako djeca, kao i odrasli, prilikom jakog emocionalnog uzbuđenja ne mogu u potpunosti upravljati svojim ponašanjem. Emocije nas jednostavno preplave i preuzmu kontrolu nad našim ponašanjem. U slučaju Vašeg djeteta, ona se pobuđuje u prilikama kada osjeti granicu (kada treba ići u krevet, prati zube, ustati ujutro, obuće se i slično) i u tim trenucima ona nema kapaciteta ponašati se „racionalno“ i „razborito“. Zato je važno baš u tim trenucima pokušati je umiriti i razumjeti kako bi „racionalni“ dio mozga mogao doći do izražaja (od „emocionalnog“).

Pokušajte svakodnevno empatičko reflektirati svojoj djevojčici. Primjerice, dok je još u krevetu, recite joj „Vidim da bi još spavala, ali idemo u vrtić“ ili „Činiš mi se baš umornom, ali sada je vrijeme za vrtić“. Odaberite jedan dio dana kada se možete fokusirati samo na nju i reflektirajte sve što vidite da kćerka radi, osjeća, želi. Pratite kako će reagirati.

Kako mogu iščitati iz Vaših opisa ponašanja djevojčice, čini mi se da je ona prema temperamentu vrlo uporna. Rečenice koje mogu pomoći kod djece s takvim temperamentom su sljedeće: „Znam da ne voliš kada ti netko kaže da prestaneš s igrom. Sada je vrijeme da se prestaneš igrati jer je vrijeme ručka. Možeš izabrati da sama ideš prati rukice ili ćemo zajedno.“ (Kod izbora je važno da bude nešto što je djetetu zanimljivo, a Vama i djetetu prihvatljivo) ili „Vidim da ti je teško i da se ljutiš kada ti kažem „ne“. Znam da bi željela da bude po tvom, no ovaj put je važno da poslušaš moju uputu. San je važan kako bismo rasli, odmorili se i imali snage sutra za igru (u slučaju kada ne želi ići u krevet)“. Više o upornom temperamentu možete pročitati ovdje ili u knjizi Tatjane Gjurković: Terapija igrom.

Ako budete imali dodatnih pitanja ili nedoumica, slobodno nam se javite kako bismo detaljnije popričali o Vašoj djevojčici i zajedno došli do rješenja koje Vama i Vašoj djevojčici najbolje odgovara.

Želim Vam puno strpljenja i ljubavi u daljnjem razvoju Vaše djevojčice i Vas.

Dario Antić

magistar psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori