Jedan dan smo bili u restoranu, za drugim stolom su bila djeca koja s njim treniraju, nisam ga mogla nagovoriti da ode do njih da ih pozdravi, drugi dan je trebao ići po nekakve knjige kod prijatelja iz razreda, bilo mu je neugodno pokucati na vrata, jedva je to učinio. Suprug kaže da pretjerujem i da će to proći s vremenom, ali mislim da bi trebala nešto poduzeti, ali ne znam konkretno što. Što da radim, kako da se postavim? Hvala unaprijed. Zabrinuta mama
Draga mama,
temeljem svega što ste napisali u pismu nisam uspjela razaznati radi li se doista o problemu u smislu povlačenja i depresivnosti kod Vašeg sina ili je jednostavno u pitanju njegov temperament. Da Vam malo pojasnim zbog čega se dvoumim: naime, ovisno o temperamentu i osobinama ličnosti postoje djeca (i odrasli) koji su dominantno introverti ili pak ekstraverti.Već od malena se mogu primjetiti razlike kod djece u tome kako reagiraju na podražaje iz okoline. Dok će neka djeca s interesom pratiti veće količine svjetla, zvukova, pokreta i ljudi, druga djeca će to izbjegavati. Jedni su dominantno introverti a drugi ekstraverti.
Jedna od stvari koja razlikuje introvertiranu od ekstravertitrane osobe je način na koji se osoba odmara i energizira. Naime, dok je ekstravertiranim osobama za to potrebno stimulativno okruženje i fokus na druge ljude i događaje, introvertirana osoba više preferira neki mirniji kutak bez puno podražaja gdje bi se fokusirala na svoj unutarnji svijet, svoje misli i osjećaje. Često se introvertiranost poistovjećuje sa sramežljivošću što je potpuno pogrešno. Naime, introvertirana osoba bira samostalne aktivnosti radije nego društvene iz razloga što joj tako bolje odgovara i to joj nije problem, dok sramežljiva osoba to čini zbog straha od neuspjeha.
Ne znam jeste li uspjeli prepoznati sina u ovom opisu, no u svakom slučaju dobro je zapitati se i pažljivo razmotriti je li možda u pitanju samo temperament. Ukoilko je u pitanju njegov temperament, tada nema potrebe (niti bi to bilo dobro za Vašeg sina), mijenjati njegove osobine. Prihvatiti ga takvog kakav jest, uz podršku i razumijevanje, te poruku da je svatko od nas drugačiji i da izabire aktivnosti koje mu najviše odgovaraju – i da je to u redu.
S druge strane, ne smatram ni da je dobra druga krajnost u kojoj roditelji, preuvažavajući djetetov temperament, čine sve umjesto njega. Dakle, u situaciji gdje Vaš sin treba ići po knjige kod prijatelja, kucanje na vrata i preuzimanje tih knjiga treba prepustiti njemu (bez kritika, ljutnje i negodovanja što mu to predstavlja problem). S vremenom će se i on priviknuti na to i prihvatiti kao sastavni dio života.
Ukoliko procijenite da ipak nije riječ o temperamentu (a vjerujem da kao majka najbolje znate svoje dijete), te su eventualne promjene u njegovu ponašanju nastupile nedavno, tada bi Vam savjetovala da se obratite stručnjaku za pomoć. Razdoblje u kojemu se nalazi Vaš sin je prilično osjetljivo, događaju se brojne psihofiziološke promjene kojima je zbunjen on ali vjerojatno i Vi kao roditelji. Iz tog razloga bilo bi dobro, uz pomoć stručnjaka, poraditi na njegovom samopouzdanju koje je u ovom periodu adolescencije često narušeno. U našem Centru specijalizirali smo se za rad s adolescentima i njihovim roditeljima te nam se u svakom momentu s punim povjerenjem možete obratiti.
Vama i Vašem sinu želim puno sreće.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trenerCentar Proventus