Kako da odlučim treba li moj sin na jesen u prvi razred ili da tražim odgodu?

Poštovana, unaprijed se ispričavam na dužem opisu i zahvaljujem na odgovoru. Naime, imam sina s dijagnozom kašnjenje u ekspresivnom govoru (kad je imao 4 godine). Sad ima 6 godina i pozvani smo na upise u školu. Dijagnozu smo dobili u Suvagu, ali nam je rečeno da nema potrebe za radom s logopedom i da kod kući razgovaramo s njim i da dolazimo na kontrole kod njih svaka tri mjeseca. Našli smo logopeda privatno i s logopedom radimo već dvije godine. Također smo se uključili na radnu terapiju, neurofeedback i laser.
Smatram da su nam sve probleme s govorom donijeli mobiteli i you tube. Dok sam ja bila na poslu, on je vrijeme provodio na mobitelu. Imao je uredan razvoj govora i težine dok ja nisam otišla raditi, oko njegove 2. godine.
On sada razumije manje više sve što pričamo, polako i prepričava (nevoljko, ali prepriča). Počeli smo pisati i čitati i dobro mu ide. Sve logičke igre rješava bez problema (tipa tangram), a puno smo ih kupili i igrali. Svi ga terapeuti hvale. Ide u vrtić. Logopedinja često kaže da ne zna zašto ga više dovodimo. Voli se igrati s drugom djecom. Na Božićnoj predstavi je bio najbolji u grupi predškolaca, tekst je naučio vrlo brzo. Za sve što radi očekuje potvrdu i pohvalu da bi krenuo dalje.
Ono što me muči je da ponekad nisam sigurna da me razumije. Dosta često brka u, na, ispred, iza… Kad izgovara dugačke rečenice, često imam osjećaj da se jako trudi da bi izgovorio točan redosljed rečenice. Često i pogriješi. Pamćenje mu je dobro, dapače odlično. Sada čitamo slikovnice i nakon pročitanog mi odgovori na sve što ga pitam. Imamo Brainbox slike, pamti sve. Tek smo počeli s prepričavanjem i to je gramatički dosta loše. Nema one dječje radoznalosti, npr. zašto je nebo plavo. Logopedinja kaže da možda samo nije zainteresiran. Također kaže da misli da njemu samo fali riječi.
Ono što me muči jest polazak u školu. Ne znam hoće li mu dati odgodu, a ne znam ni bih li je ja tražila.
Za:
On već zna sve što djeca rade u prvom razredu. Barem ovo iz prvog polugodišta. Ne znam što će raditi u drugom. Dobar je i drag, poslušan i navikao je na terapijama raditi po 45 minuta. Ove godine stiže stroža učiteljica, a njemu treba autoritet. Ima viška kg i već je visinom u rangu djece iz trećeg razreda, na godinu će ta razlika biti još veća.
U maloj smo sredini, bojim se da ću ga obilježiti ako ga pošaljem na godinu. Učiteljica koja dolazi na godinu je jako zahtjevna i puno komplicira. U vrtiću tek u zadnje vrijeme sudjeluje u svim aktivnostima jer sam ja natjerala tete da ga natjeraju. One su sada oduševljene s njim. Prije se nije htio igrati s djecom, sad rado sudjeluje u svim aktivnostima. Mama dječaka s kojim se družimo, a imao je sličnih problema, kaže da je on puno bolje gramatički od kad ide u školu.
Protiv:
Gramatika ga buni, nije to još to. Ponekad nisam sigurna razumije li me (ne znam ni koliko druga djeca njegovog uzrasta razumiju). Ne pamti djeci imena. Ni ne pita ih, samo onima s kojima se često susreće. Bojim se da se ne razočara. Strašno me strah! Ne znam kada ću se usuditi pustiti ga samoga do škole, a nije škola bas tako daleko. Bojim se da ćemo imati problem s pamćenjem što je za zadaću.
Znam da mi ne možete dati konkretnu procjenu jer ne poznajete dijete, ali molim Vas procjenu što bi mu moglo donijeti ako krene u školu, a možda nije dovoljno zreo i što bi mu mogla donijeti odgoda, a zreo je za školu? U vrtiću je u miješanoj skupini pa se uglavnom igraju.
Također, do škole ima još više od pola godine i ja ću svakako tražiti procjenu svih terapeuta s kojima radimo, ali zanima me i vaše mišljenje. Unaprijed Vam hvala!

Poštovana,

razumljiva je Vaša zabrinutost oko polaska u školu. Vaša dosadašnja roditeljska iskustva naučila su Vas da budete oprezni i da zbrajate „pluseve“ i „minuse“.

S obzirom da Vaše dijete ima dijagnozu kašnjenja u razvoju govora, svakako je potrebno napraviti stručnu procjenu prije upisa u školu a koja je ionako sastavni dio upisne procedure. Takva procjena pokazat će koliko su razvijene vještine i znanja potrebni za polazak u školu. Ukoliko neke od vještina nisu još dovoljno zrele a dodatna godina dana vježbe bi ih razvila, odgoda upisa bi imala smisla.

Međutim, ako se radi o teškoći jezičnog procesuiranja koja se manifestira u vidu agramatičnog govora, težeg dosjećanja riječi i sl. takve teškoće traju duže vrijeme i protezat će se i kroz školovanje (o čemu treba voditi računa kod izbora adekvatnog oblika školovanja u vidu individualiziranog pristupa ili prilagođenog programa).

Savjetujte se sa stručnjacima koji rade s djetetom. Ukoliko procijene da bi dodatna godina terapijskog rada znatno unaprijedila govorno-jezični razvoj i razumijevanje, odgoda bi dječaku dala dodatno vrijeme na razvijanju potrebnog.

Međutim, ako se očekuje da će teškoće kod dječaka postojati i dalje, a u školu se nekad mora krenuti, potrebno je adekvatnim oblikom školovanja dječaku omogućiti potrebne prilagodbe.

NATAŠA ČIČIN-ŠAIN

prof. defektolog
Kabinet za razvojnu podršku Korneo

Pitajte me Moji odgovori