Kad nešto nije kako ona hoće, djevojčica histerizira, vrišti i baca igračke

Poštovani, imam kćerku od 3,5 godine koja svaki dan, više puta, histerizira i vrišti, često baca stvari, igračke, kad god nešto nije kako ona hoće. Na primjer, odemo na neki dječji rođendan, igra se, nema vremena ni jesti, a kad dođe vrijeme za odlazak, odbija ići doma, vrišti i plače i nakon milijun lijepih riječi i objašnjavanja na kraju je takvu histeričnu iznosimo s rođendana, jer sve riječi ne vrijede.

Večeras je njena rođakinja došla spavati kod nas, igrale su se, zaspala je, a sat kasnije je počela cendrati toliko glasno da je probudila sve ukućane. Na pitanje je li gladna, žedna, da li ju nešto boli, odmahivala je glavom i još glasnije cendrala. Ponudila sam joj vodu, da piški, da se mazimo, objašnjavala sam i objašnjavala zašto to ne treba raditi, ali cendranje je prešlo u vrištanje, od mog muža je dobila i po guzi i poslije zaspala.

Imam i djevojčicu od 8 mjeseci nakon čijeg rođenja sam posebnu pažnju posvetila starijoj, da se ne bi osjećala ugroženo ni u jednom trenutku. Družim se s njom na samo i družimo se zajedno sa sestrom, međutim ni to ne pomaže. Napominjem da je ovakvo ponašanje počelo i prije nego što je dobila mlađu sestru, a sada je kulminiralo toliko jako da se zabrinem čim nekud krenemo. U trgovini histerizira ako nešto ne može dobiti, kod bake vrišti ako ju zovem da jede, ako baka sjedne da jede, odnosno ako se ne može iste sekunde igrati s njom, ako joj bilo tko kaže da nešto ne može, ukratko – za sve.

Kad negdje trebamo krenuti, ili ako samo hoću da se presvučemo, skinemo pidžamu, ona bježi, skriva se i smije se, pa to potraje i pola sata, sve dok se konačno ne zagalami na nju. Onda se opet plačući presvlačimo, obuvamo… Imamo problema i s jelom jer slabo jede i izvoljeva, “voli” samo neke namirnice, druge odbija i probati. Ako joj predložim samo da proba – vrišti. Vrišti i ako npr. dobije slatkiše a ja joj kažem da će to malo kasnije jesti jer nije doručkovala, ručala… Poslije vrišti jer ju boli grlo (od vrištanja).

Ne znam kako da svom djetetu objasnim da takvo ponašanje nije u redu i da ju usmjerim ka prihvatljivom, dobrom za nju i za sve ostale. Bojim se da pretjerano histeriziranje ne ostavi posljedice na njene živce, jer zna trajati i više od sat-dva. Na kraju počne jecati, drhtati i kad dobije po guzi i kad ne dobije. Pokušala sam sve što sam znala, ignorirala, pričala, objašnjavala, kažnjavala oduzimanjem igračke, gledanjem crtića, nagrađivala kada me sluša…

Ali ona se nastavlja ponašati nerazumno, a ja se osjećam potpuno bespomoćno.

ODGOVOR:

Draga mama,

kako mogu pročitati iz vašeg pisma, trenutno se nalazite u vrlo teškoj situaciji. Sasvim je razumljivo zašto se osjećate loše kada ste do sada probali razne metode i tehnike, a niti jedna nije polučila da djevojčica nema toliko teška ponašanja, tako često. Nimalo nije ugodan osjećaj bespomoćnosti. Ipak, meni je drago vidjeti da ste se odlučili javiti za pomoć, jer u situacijama kada iskoristimo sve svoje resurse i ideje kako pristupiti djetetu, zasigurno može pomoći savjet ili razgovor sa stručnjakom.

Kako mi se čini po vašem opisu, djevojčica bi po karakteristikama temperamenta (naslijeđene karakteristike reagiranja na vanjske podražaje) bila visoko na dimenzijama “Upornost” i visoko na dimenziji “Intenzitet emocionalnih reakcija”. “Visoka upornost” kod djevojčice znači da teško prestaje s aktivnošću, igrom ili idejom koju je naumila. Ne prihvaća “ne” kao odgovor što dosta često može izazvati frustraciju kod vas i supruga, a samim time i svađe s njom. No, upornost može biti i jako korisna karakteristika za djevojčicu, jer može biti indikator uspjeha u budućnosti kroz ustrajnost u obavezama. Generalno, djeca s takvim temperamentom će puno teže odustati od svega što naume. “Visoki intenzitet emocija” kod vaše djevojčice bi značio da snažno proživljava vlastite emocije (glasna je, brzo se može uznemiriti, teško se umiruje i sl.).

U situacijama kada djevojčica odbija ići kući, pokušajte 30-ak minuta prije odlaska nagovijestiti da ćete krenuti, a onda isto učiniti 5 minuta prije samog odlaska. Ako ona i dalje bude svojim ponašanjem (bacanjem na pod, vrištanjem i sl.) pokušavala reći da želi ostati, onda je vrlo korisno da joj i kažemo poruku koju dobivamo iz njenog ponašanja. Primjerice, “Vidim da doista želiš ostati u parku, ali sada je vrijeme da idemo kući”. Sljedeći korak, ukoliko ne poluči rezultatom odlaskom doma, je da djevojčici ponudite izbor s kojim ste vi u redu. Primjerice, “Možeš danas izabrati da idemo odmah doma i tako biraš da večeras gledamo tvoj omiljeni crtić (ponuditi kćerki nešto što joj je jako drago). Ako biraš vrištati i bacati se po podu, onda biraš da večeras ne gledamo tvoj omiljeni crtani film” (ili neka druga aktivnost koja joj je draga). Važno je djeci koja su uporna po temperamentu ponekad dozvoliti da sama mogu birati. Važno je da joj izbori budu primamljivi, a vama prihvatljivi, odnosno da što god djevojčica odabere, da vi budete s time u redu.

Vašoj djevojčici je potrebno pomoći kako da se nosi i usmjerava veliku napetost u tijelu koja joj se javi kao posljedica snažne emocije, jer to joj zasigurno nisu ugodne tjelesne senzacije što najbolje možemo vidjeti u situacijama kada sama sebe ozljeđuje jer trenutno ne zna drugačije (vrišti dok je ne počne boljeti grlo, pa nastavlja vrištati jer je boli grlo). Potrebno ju je naučiti da prihvati postavljane zahtjeve ili granice u ponašanju (primjerice, “Idemo doma” ili “Idemo jesti, vrijeme je za ručak”). Da bi se dijete naučilo nositi s vlastitim emocijama, početni korak je da ih nauči prepoznati. Kako bi vašoj djevojčici pomogli u tome, možete joj empatički reflektirati. Drugim riječima, empatički verbalizirati koju emociju djevojčica trenutno proživljava. Primjerice, “Čini mi se da te ljuti što moramo sada ići kući” ili “Vidim da te frustrira kada se baka ne želi odmah igrati s tobom”. Važno je pritom da glas i vlastita postura tijela bude prilagođena djevojčici kako ne bi doživjela da je se ismijava, već da joj se daje prostor da izrazi svoj osjećaj na socijalno prihvatljiv način (bez ozljeđivanja sebe, drugoga ili namjernog uništavanja predmeta). U takvim situacijama često nismo ni mi sami emocionalno smireni, no vježbom možemo uspjeti.

Važno je osvijestiti kako fizičko kažnjavanje (lupanje po guzi i sl.), iako se nekome može činiti kao rješenje i jednom od tehnika odgoja djece, ono nikako nije prihvatljivo. Posljedice koje djeca doživljavaju fizičkom kaznom jedno su od razloga zašto je i zakonski kažnjiv takav način discipliniranja djece. Spomenuli ste da to ponekad radi vaš muž. Bilo bi dobro razmisliti radi li to možda iz nemoći? Ili možda nije ni svjestan posljedica? Što mislite o tome da se dogovorite s mužem da prilikom sljedeće velike emocionalne pobuđenosti zajedno pokušate naći način kako da se umirite da ne bi došlo do toga se djevojčica udara? Kao alternativa udaranju, za početak, pokušajte se s empatičkim reflektiranjem povezati s djevojčicom te primijeniti sve ranije napisane metode.

U sljedećem razdoblju trebat će vam puno strpljenja i ljubavi. Ako ne vidite pozitivne pomake kroz određeni period (primjerice, 1-3 mjeseca), možete nam se javiti na konzultacije kako bismo zajedničkim snagama došli do zadovoljavajućeg rješenja.

Želim vam puno sreće.

Dario Antić

magistar psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori