Kad ne zna riješiti zadatak naš sin plače i histerizira te se izbjegava suočavati s problemima

Pozdrav, moj dječak ima 9,5 godina. U školi, tijekom nastave često se dogodi da zaplače i histerizira jer ne zna napraviti neki zadatak (nešto nacrtati, napisati itd.). Tad počne trgati listove, bacati stvari, šutati ih po podu i slično. Dva puta smo ga vodili na psihološko testiranje kod kliničkog psihologa, nalazi su pokazali da dijete nema apsolutno nikakav psihološki poremećaj, osim blage anksioznosti prilikom odvajanje od kuće, što se odrazi na bolove u trbuhu.

Štoviše, pokazalo se da je visoko natprosječno inteligentan, te da treba učiti ponašati se u stresnim situacijama, u smislu da ne bježi već da se uči suočiti s problemom. Nažalost, svaki put kad zaplače u razredu (jer ne zna riješiti zadatak, jer ga netko izaziva i drugih dječjih posla) iz škole pozovu mene i muža da dođemo po dijete. Iskreno, kao majka vidim da je to mehanizam manipulacije koje moje dijete koristi, jer očigledno mu se taj dan ne sjedi u školi i onda on samo traži razlog da bi zaplakao jer zna da će u tom momentu učiteljica pozvati mene ili supruga da dođemo po njega. Ja sam u par navrata razgovarala s školskim psihologom da se prema mom djetetu slobodno postave malo strože, da mu ne popuštaju na njegove suze, da ga ne odvajaju odmah od njegovih vršnjaka, međutim oni nas uporno zovu svaki put i idu linijom manjeg otpora. A dječak time samo dobije slobodno popodne u kući.

Iskreno, ne znam kako više da se postavim prema svom djetetu. Jako često razgovaram s njim, savjetujem ga, slušam ga, tješim, pomažem mu da shvati kako greška ili neznanje nije problem, da se sve može riješiti bez nervoze i histerije. Ono što sam primijetila je da kazna u smislu uzimanja mobitela i uskraćivanja igrica jako dobro utječe na njega, jer mu dajemo do znanja koliko je njegovo ponašanje na nastavi neprihvatljivo i da se to mora sankcionirati. On je jako svjestan svojih postupaka i mislim da još uvijek pokušava nametnuti nama svoj neki autoritet, da će biti kako on želi. Molim vas za par savjeta kako se postaviti prema ovakvom ponašanju koje je u najmanju ruku “čisti bezobrazluk”? Ispričavam se na izrazu. Unaprijed hvala.

Odgovor:

Draga mama,

kako mogu pročitati, brine vas sinovo ponašanje koje doživljavate kao “čisti bezobrazluk”, mehanizam manipulacije, i pitate se kako da se postavite prema njemu u cijeloj situaciji.

Iz opisa ponašanja vašeg sina, može se pretpostaviti da se radi o dječaku koji ima nešto niže samopoštovanje, tj. nema pozitivnu sliku o sebi. Svatko od nas kada razmišlja o sebi, pojavljuju nam se određene misli i emocije jesmo li dobri u nečemu, jesmo li sposobni, možemo li učiniti nešto itd. Isto se događa i vašem sinu, samo što on smatra da određeni zadatak ne može riješiti, iako kako ste naveli, natprosječno je inteligentan što nam govori da nije problem u težini zadatka. Kako biste poticali njegovu pozitivnu sliku o sebi možete ga ohrabrivati. Primjerice govoriti mu rečenice poput “Vidim da se baš jako trudiš shvatiti kako se rješava ovaj zadatak” ili “Sjećaš se kako ti je prije bilo teško, ali nisi odustajao sve dok nisi uspio”, “Vjerujem ja u tebe da ti to možeš”. Prilikom kritiziranja, važno je izbjeći kritiziranje njega kao dječaka “Loš si dječak jer se ne možeš kontrolirati i trgaš papire iz bilježnice” i više se fokusirati na njegovo ponašanje “Kada si ljut, nije u redu trgati listove iz bilježnice. Umjesto toga, možeš gužvati papire koji nisu iz bilježnice ili stiskati gumene loptice”. Prilikom kritiziranja ponašanja, važno je da dijete dobije poruku da se ne kritizira njega osobno, nego njegovo ponašanje koje može promijeniti.

U situacijama frustracije, ljutnje, tuge važno je dječaku empatički reflektirati. Rečenicama poput “Vidim da te baš jako jako ljuti što ne možeš shvatiti ovaj zadatak”, “Jako se naljutiš kada ne shvatiš od prve”, dječaku ćete poslati poruku da vam je važan, da ga razumijete da mu je teško i dodatno ćete ga potaknuti da umiriti svoju ljutnju. Kako bi bolje upoznao svoje emocije i svoje emocionalne reakcije, bitno je da mu svakodnevno empatički reflektirate. Za promjenu ponašanja će biti potrebno određeno vrijeme, no samo ustrajte u tome, i siguran sam da ćete uočiti promjene u dječakovom ponašanju nakon određenog perioda.

Za vrijeme škole, u redu je da jedna od opcija bude da se zove vas ili supruga, ali važno je umiriti dječaka i kada vas neće biti u blizini ili kada se do vas neće moći doći. Primjerice na školskom izletu. Koliko često vas zovu iz škole? Ako se to ponavlja iz tjedna u tjedan, bitno je da porazgovarate s učiteljicom i stručnim timom kako bi se došlo do najboljeg rješenja za dječaka jer kontinuirani odlazak iz škole nije dugoročno najbolje za dječaka.

Ako se ponašanje dječaka neće promijeniti kroz naredni period (mjesec dana), preporuka je da popričate sa psihologom izvan škole kako biste dobili konkretnije smjernice. Možete se javiti i u Centar Proventus na konzultacije za roditelje.

Želim vam puno sreće u poduzetim koracima.

Dario Antić

magistar psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori