Je li trauma iz ranog djetinjstva mogla utjecati na razvoj mog sinčića?

Poštovanje, ne znam kako bih počeo pa ću ukratko od rođenja sina. Rodio se kao zdrava i jaka beba bez ikakvih problema u trudnoći.

Pri porodu carskim rezom, malo se nagutao plodne vode ali sve ostalo je bilo u redu. Prvu godinu dana smo ga redovito vodili neonatologu i rezultati su bili uvijek izvrsni. Stao je na noge i prohodao i progovorio na vrijeme. S 2,5 godine je završio u bolnici, majka je mogla biti samo sat vremena dnevno s njim, a do tada se nikada nije odvajao od nje, bojim se da ga je to pogodilo. Dalje, u bolnici su se ponašali loše prema njemu. Bio je sam u sobi, nisu mu dopuštale da se igra i gleda crtiće, te su ga uvijek vezale za rešetke kreveta. Jedan primjer: bio sam u posjeti kod njega i donio mu fornete, čokoladno mlijeko i omiljeni crtić Winnie Pooh na dvd-u. On je lijepo sjedio i gledao crtić i jeo fornete (do tada su se žalile sestre da slabo jede). Ja sam morao ići jer mi je isteklo vrijeme posjete, poljubio sam ga i krenuo.

Usput sam navratio u sobu gdje su sjedile sestre, njih tri, te sam im rekao da idem i da ga puste da gleda crtić, da je dobar. Rekle su ok. Igrom slučaja sam zaboravio fascikle pa sam se vratio, dolazim gore a on plače i vrišti. Uđem u sobu a ona njemu ugasila tv i opet su ga vezale za krevet. Pitam je zašto je to napravila ako je bio dobar i miran, a ona mi odgovara da se one ne mogu o svoj djeci brinuti non stop.

Od tada on godinu dana nije rekao ‘mama’, općenito je malo pričao. Sad ima 5 godina, mislili smo da će doći na svoje, svakodnevno mu posvećujemo pažnju, pokušavamo razgovarati s njim, međutim sve se to svodi na njegovo ponavljanje naših riječi, rečenica koje je čuo, a jedina komunikacija je kada nešto treba onda će to lijepo izgovoriti. Motorika mu je odlična, bistar je ali nema puno komunikacije a njim. Govorim mu da će uskoro morati u predškolu i da će se tamo igrati i učiti i imati puno prijatelja i to ga veseli. Ali npr. na Wc ne želi nikako i govori da će ići u školu ali da neće ići na wc. Može složiti par rečenica ali uglavnom kada nešto treba. Npr. “Mama mogu li dobiti čašu mlijeka”. Razumije kad mu se kaže da nešto uzme, donese, napravi, ali na neke stvari uopće ne mari i ne reagira.

Dosta ponavlja za nama kada mu kažemo npr. hajdemo učiti, on ponovi, hoćemo se šetati, kaže: da šetati! Ali nema koverzacije. Ponekad mu rečenica glasi: Luka (stariji brat), jesi li vidio taratapapapap (brzo izgovara i onda ovo posljednje zvuči ovako kako sam napisao)… Ponekad mu rečenice  završe s kreštanjem ili galamom. Abecedu će ponavljati kada ima volje, a ja se trudim da je što češće ponavljamo cijelu izgovoriti s dodatkom riječi. Npr. a kao auto… Zna brojati do 20 samostalno. Pa čak i ako ja kažem 1 on 2, ja 3 on 4, dakle nije napamet.

Budući da je Šibenik jako slab s logopedima, defektolozima i slično, pišem vama da mi kažete što da činim. Glavna sestra u Klaićevoj bolnici mi je rekla da ga dovedem tamo da naprave dijagnozu. Nisam pri novcu, radim nažalost sezonski, ali sve bih uradio za njega. Molim vas da mi date odgovor što bi moglo biti u pitanju. Da li je tada u bolnici doživio šok, da li ga je to unazadilo ili što je već te da mi kažete što mogu za početak učiniti.

Lijep pozdrav, Ivica

 

Poštovani tata,

iz Vašeg pisma vidim da ste jako brižan roditelj koji se trudi razumjeti i na najbolji mogući način poticati svoje dijete.

Ponašanja koja opisujete kod svog sina govore nam o određenom kašnjenju u razvoju, čemu mogu pridonijeti mnogi čimbenici. Trauma koju je Vaš sin doživio u bolnici mogla je biti jedan od tih čimbenika, ali obzirom na teškoće koje ste opisali, mislim da nije jedini uzrok.

U Vašem opisu razvoja Vašeg sina uočavaju se određene atipičnosti u jezično-govornom razvoju. U dobi od 5 godina dijete bi trebalo pokazivati veliki interes za svijet i ljude koji ga okružuju. Ono bi trebalo komunicirati za veliki broj svrha (npr. pozdravljanje, zahtijevanje, odbijanje, dijeljenje, zadovoljenje potrebe, traženje informacije,…) i pri tome se koristiti višečlanim iskazima koje su popraćene bogatom mimikom i gestikulacijom. Ponavljanje tuđih iskaza dozvoljava se kod djece mlađe dobi, ali u dobi od 5 godina to više razvojno nije tipično.

Svakako  preporučam da se obratite logopedu i psihologu kako bi se napravila detaljna procjena i dobio bolji uvid u djetetove razvojne sposobnosti, a i kako bi dobili smjernice za daljnje načine poticanja Vašeg djeteta.

Pošto  Vam je Zagreb predaleko, pokušajte se obratiti nadležnim centrima u Splitu ili Zadru (Kabinet za ranu intervenciju Caritasa Zadarske nadbiskupije).

 

Asja Dubravčić

mag. rehab. educ., mag. logoped

Kabinet Korneo

 

 

ASJA DUBRAVČIĆ

mag. rehab. educ, mag. logoped.
Kabinet za razvojnu podršku Korneo

Moji odgovori