Inteligentnog 4-godišnjaka teta iz vrtića prikazuje kao problematičnog i nekooperativnog. To me zbunjuje jer kod djeteta ne vidim iste “probleme”

Molim Vas za savjet. Moj četverogodišnji sin je krenuo u vrtić. Živimo u inozemstvu i on pomalo priča hrvatski, no ipak više engleski. Vidim da je zbunjen jezicima, a i samim time što u tom vrtiću u šest i pol sati nema ni minute vremena za sebe. Problem je u tome što je ovdje vrtić mnogo sličniji školi. Tako npr. djeca sa 4 godine trebaju učiti pisati i potpisivati se u 8 ujutro (iako još ne znaju sva slova), zatim slijedi pola sata u krugu u kojem svi imitiraju tetu i rade pokrete kao i ona, poslije toga ide još pisanja, pa brojevi, pa opet slova, zatim doručak te igranje na igralištu gdje opet imaju pravila što se smije, a što ne smije. Nakon toga ide priča (mislim da mu je to najveći problem budući da ne razumije dovoljno dobro jezik te nije u stanju sjediti 30 minuta i slušati priču), pa ručak, spavanje i odlazak kući. To je otprilike tako svakog dana, s manjim razlikama u razvojnim igračkama koje koriste. Moj sin je s 20 mjeseci naučio sva slova, brojeve do 20, sve boje i oblike. Jako je zainteresiran za slaganje kockica, igranje s plastelinom, u pijesku, u vodi, a ove godine je naučio i plivati. Problem je nastao prilikom polaska u vrtić. Prvi dan je bio super, drugi i treći je plakao, da bi već idućeg tjedna bio sasvim dobro i normalno bez plakanja ostajao u vrtiću tih 6 plus sati. Međutim, sad je problem postalo to što teta šalje izvještaje kući. U njima naglašava kako ih ne sluša, da ne zna što je osobni prostor i da sjedi previše blizu drugoj djeci, kao i to da puže oko njih, da ne želi čekati u redu za wc (ovo mi je posebno čudno jer djeca idu u wc dva puta dnevno svi zajedno!). Zatim su se redali izvještaji kako ne ponavlja u krugu, da ne želi ući u učionicu kad zvoni da se vrate unutra, da nije zainteresiran za slaganje slova i rješavanje puzzli ni za čitanje, a prvenstveno da neće sjediti tijekom tog kruga potrebnih 30 minuta. Uz to, naglašava i da ne voli dijeliti s ostalom djecom. Sve mi je to jako čudno. On je jedinac, ali kad je u parku normalno se igra s drugom djecom i dijeli svoje igračke. Isto tako i kad se igra s djecom iz susjedstva. Ne voli konflikte i zaštitnički se odnosi prema manjoj djeci. Sve razvojne faze je prošao normalno (čak i napredno), ali je jako tvrdoglav i npr. neće neku riječ izgovoriti dok nije 100% siguran da ju točno izgovara. Do prije pola godine nije htio govoriti nijednu riječ sa slovom R. Mislim da je jako inteligentan. Voli maštati i izmišljati sve i svašta. Od svog šestog tjedna spava po čitavu noć i sad spava po 10 ili 11 sati, ali ne spava poslijepodne. Posljednjih nekoliko izvještaja iz vrtića su – blago rečeno – grozni. Teta nam je predložila da ga upišemo u 3 puta tjedno po 4 sata, što nama nikako ne odgovara jer nije psihički zreo za takav sustav gdje je sve konstruirano tako “čvrsto”. Počeli smo i razmatrati tu opciju, dok nam voditeljica nije rekla da je ta ista teta prošle godine tako utjecala na isključivanje šestero djece iz programa. Navedeni izvještaji sadrže izjave o tome kako moj sin zatvara uši kad se pjeva, kako se vrti u krug. Da bi posljednji izvještaj potkrijepila isprintanim člankom o problemu sa senzornim procesuiranjem. Nakon čitanja više članaka i izjava roditelja koji imaju djecu s tim problemom (da napomenem da njegova pedijatrica misli da je on sasvim u redu i da je jako inteligentan), dolazim do zaključka da on nema niti jedan od simptoma (barem ne kod kuće, u gostima, prodavaonicama ili parkovima) tih problema koji se navode pod senzornim problemima. Primjerice, nema problema sa šišanjem, kupanjem, vodom na licu, igra se u pijesku normalno, čak i uživa u tome, ne boji se zvuka sirena, aviona, sušila za kosu i svega nabrojanog u tom članku. Nema motoričkih problema – prohodao je s 9 mjeseci, normalno koristi pribor za jelo. Kooperativan je, zna gdje treba sjesti, zna zavezati pojas za vožnju, zna se sam obući, prati instrukcije (osim kad je ljut), obožava životinje (imamo psa). Jedino u čemu ne uživa, ali ne uživam ni ja, je buka usisivača. Međutim, pritom ne radi dramu nego ode u drugu sobu. Uz to, nije baš zainteresiran za svu hranu. Nema napadaje histerije i prilično je samostalan. Nakon svega pitam se jesam li ja kao roditelj lud što ne poznajem svoje dijete i da li je moguće da on stvarno ima taj problem? Kad ga gledam na kameri u vrtiću, ne vidim ništa od toga što teta spominje (obično čekam sat ili dva ujutro da vidim kako će se ponašati, a kad vidim da je u redu odem). Sad se počinjem preispitivati i stavljam ga pod “povećalo”, pa su mi stvari koje su inače normalne postale nenormalne (kao što je činjenica da neće skloniti igračke, počne ih sklanjati pa se zaigra s nečim, i pitam se da li je i to znak da ima senzorni problem). I na kraju zaključim da ja do svoje sedme godine nisam znao niti jedno slovo, a sad imam doktorat, i da sam se do šeste godine u vrtiću samo igrao, crtao, skakao i učio pjesmice i da mi nije čudno što njemu nije stalo do toga da sjedi i sluša priču ili da piše i slaže puzzle. Unaprijed hvala na odgovoru. Očajni tata.

Dragi tata,

čini se kako se osjećate zbunjeni zbog silnih izvještaja i komentara iz vrtića koji Vam nisu potpuno jasni, odnosno niste sigurni koliko su te informacije istinite i koliko su očekivanja od Vašeg djeteta realna ili ne realna. Prema ovome što ste opisali djeluje da Vaš dječak u vrtiću ima dosta strukturirano vrijeme vođeno od strane teta te da nema puno prostora za slobodnu igru. Kažete da dobivate izvještaje od tete, pitam se koja je svrha tih izvještaja, dobivate li neke smjernice što se očekuje od Vas kao roditelja ili su samo nabrojana nepoželjna ponašanja Vašeg djeteta. Ukoliko je ovo drugo, tada je važno da tražite konkretnije informacije i pitate koja su njihova očekivanja.

Spominjete da je u nekim područjima Vaš dječak dosta napredan, a naveli ste i primjer kako neće izgovoriti neku riječ sve dok nije siguran da ju može dobro izgovoriti. Ovo može upućivati da ima nešto izraženiji perfekcionizam. Ponekad je upravo darovitost djeteta podloga za neka opozicijska ponašanja. Ipak, čini mi se kako ni Vi niste sigurni ima li Vaš dječak takva ponašanja u vrtiću ili su informacije preuveličane. Svakako bi bilo dobro da dođete do konkretnih informacija što se događa u skupini. Čini se kako imaju dosta strukturirano vrijeme što posljedično od djeteta zahtjeva više samoregulacije. Možda je takav strukturirani model nešto što ne odgovara Vašem dječaku pa se kao posljedica frustracije što stalno „mora“ sljediti neka pravila, javljaju i neka od ponašanja koja teta navodi.

Također, s obzirom da navodite da je dječak vrlo inteligentan, a istu informaciju ste dobili i od pedijatrice, bilo bi dobro napraviti psihološku procjenu da se utvrdi je li dijete darovito s obzirom da darovita djeca, uz višu inteligenciju, imaju i druge određene specifičnosti koje uvelike mogu biti povezane s ponašanjem djeteta u vrtićkoj skupini. Nešto više možete pročitati u ovome članku: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/sretno-dijete/rizici-u-emocionalnom-razvoju-darovite-djece/

Sretno,

Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom

Centar Proventus

TEA KNEŽEVIĆ

mag. psih. i certificirani terapeut igrom
Centar Proventus

Moji odgovori