Obično je taj strah u većim prostorima tipa trgovačkih centara, ili na katu neke zgrade jer se boji visine. Jedno vrijeme dijete se bojalo i hodati po gumiranom djelu parka, pa po kamenčićima itd. ali to bi bilo prolazno. Uglavnom nekad se strah na takvim mjestima pojavi, a nekad ne. Pokušali smo ignorirati. No u određenim prostorima, djete se grčevito drži za nas, a zadnji put je imalo jako znojenje ruku, kapljice su kapale s dlanova i treslo se. Teško je uz to normalno obavljati neke poslove, pogotovo ako vas djete grčevito drži a vi u drugoj ruci imate stvari, to je gotovo nemoguće. Jednom prilikom sam završila u policama punih stvari koliko me je dijete guralo. Teško više ignoriram to, a bome i ljutnju tj. moju frustraciju jer se nekad stvarno čini da folira...nije vam jasno kako nekad i negdje ima strah, a negdje ne. Već unaprijed govori da ne želi u te prostore. Dijete će sad 5 godina. Pokušali smo sve, od ignoriranja, do posvećivanja više pažnje doma djetetu, do probavanja da pomalo pušta rukicu, do govori kako ima čarobne čizme u kojima se ne kliže. Jer je dijete prvo govorilo da će se pokliznuti jer čistačica pere, onda da se pločice previše sjaje, onda da se boji pločica jer je na katu a boji se visine, na kraju da nezna zašto se boji itd. Psihijatra ne želim ni ikakve lijekove. Ako je to "samo faza" želim znati je li moguće predvidjeti koliko je to još u okvirima "normale" tj.koliko to još smije trajati a da ne sumnjamo na neki veći problem? Zahvaljujem!
Draga Bloom,
Kada je dijete uplašeno, njegov strah nikada se ne smije ignorirati. Strah je prirodan osjećaj koji zahtjeva da nas osoba koja se brine za nas, utješi, pruži osjećaj sigurnosti i podrške kroz odnos koji imamo s njom.
Prema ovome što ste mi opisali, vaše dijete već sada odstupa od uobičajenog ponašanja djeteta u toj dobi. Zbog toga Vam svakako savjetujem da se obratite psihologu s ciljem da Vam on pomogne kako da Vi adekvatno postupite u tim situacijama. Kao što ste i sami rekli, isprobavate različite stvari, no evidentno ima još nešto što se mora napraviti.
Do tada, uvijek imajte na umu – ako se dijete doista boji, da mu pružite potrebnu utjehu. Strahove nikako ne smijemo ignorirati. Strah nam ukazuje da se nalazimo u nekoj prijetećoj situaciji što znači da se Vaše dijete osjeća da je u prijetećoj situaciji da se ne posklizne ili da ne padne.
No, da bi ste riješili problem, važno je i utvrditi odkud takav strah. Naveli ste da to traje duže od godinu dana. To isto znači da se prvih barem 3 i pol godine nije u toj mjeri bojao. Zašto nije? Što se promijenilo? Što se dogodilo u njegovoj malenoj glavici da odjednom ima takve strahove? Da li ste Vi ili netko drugi plašljivi po prirodi? Čega se Vi/ta osoba boji? Da li se je nešto govorilo u tom kontekstu Vašem djetetu zbog čega bi i ono moglo razviti strahove?
Mi odrasli često nismo svjesni do koje mjere naše izgovorene riječi, naše geste i ponašanje utječu na dijete i njegov razvoj. Zbog toga, dok ćete razmišljati o odgovorima na ova pitanja, budite vrlo otvoreni i ništa nemojte odbaciti na prvu. Dobro promislite što se to dogodilo. Kada dođete do uzroka, biti će mnogo lakše znati i kako djelovati da se ovakvi strahovi, za početak smanje, a potencijalno u potpunosti uklone.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom