Naš problem se pojavio s njegove 2,5 godine kada je na bilo kakve molbe reagirao bacanjem na pod, vrištanjem i drugim ispadima. S njegove nepune 3 godine, rodila se i njegova sekica. Očekivala sam da će dečko s godinama sazrijeti, međutim on je sve više emotivno nazadovao. Shvatila sam da se radi o ljubomori pa se nisam previše brinula. Dali smo mu pažnje koliko smo mogli i doista smo pazili da se ne osjeća zanemarenim. Međutim, sada (s njegovih 6 godina), kada su i naša očekivanja veća, a živci tanji, on još uvijek neprestano plače, negoduje, izrazito je negativan. U vrtiću je imao manjih problema, ali ja primjećujem da ima problem u socijalizaciji, da nezrelo reagira i jednostavno, da se djeca boje njegovih reakcija (ne njega!). Nezadovoljni smo i nesretni, jer ne možemo shvatiti da se toliko trebamo natezati oko jednostavnih stvari; pranje ruku, skidanje cipela, spremanje igračaka, jelo. S druge strane, kad uspijem doprijeti do njega, naravno uz moj maksimalni angažman, toliko je drago dijete da bi vam, karikiram, cijeli stan pospremio! Predivan je. Vidimo koliko je pametan dečko i to mu govorimo, kaznimo ga kad trebamo negledanjem crtića ili sjedenjem na kauču, sve herojski odradi, a nakon 1 min. opet isto kao da u kazni nikada nije bio. Žalosno je da se njegovo takvo ponašanje toliko uvuklo u pore naših života da smo zaista svi nesretni zbog njega. Teško mi je povjerovati da ima nisko samopouzdaje, jer mi se ponekad čini da samopouzdanje "frca" iz njega. Slušam već godinama da je to samo faza, ali ja uistinu više ne mogu čekati kada će to prestati. Ne znam jesmo li u nečemu pogriješili? Možda su naša očekivanja previsoka? Je li to uobičajeno ponašanje šestogodišnjaka? Molim savjet kako se ponašati prema takvom djetetu? mama S.
Draga mama, Žao mi je da tako živite, kako ste opisali, jer apsolutno vjerujem da je on predivno dijete. Zbog toga je dobro što razmišljate o novim opcijama, koje apsolutno postoje. Turbolentne razvojne faze traju po oko 6 mjeseci, nakon čega bi se dijete trebalo smiriti, odnosno tada bi trebala nastupiti faza smirenja. I tako bi se trebale izmjenjivati zahtjevnije i smirenije faze do oko sedme godine. Međutim, ako izostane faza smirenja, tada ponašanje nema veze sa razvojem već sa životnom situacijom. To isto tako znači da dijete nema razvijene vještine koje bi možda trebalo imati s obzirom na dob, a koje bi mu pomogle da se nosi sa životnom situacijom.
Članak „Borba moći između roditelja i djeteta“ bi Vam mogao dati neki dodatni odgovor kako bi se mogli postaviti prema svom sinu, a da to bude poticaj za razvoj kvalitetnog odnosa.
Ono što možda i znate, a svakako ne smijete smesti s uma jest da nadprosječno inteligentna djeca mogu imati većih problema u socijalizaciji od djece prosječne inteligencije. Mogu gledati svijet nešto drugačije od svojih vršnjaka, biti osjetljiviji na (ne)pravdu, drugačije razmišljati, zbog čega im treba više pomoći da razviju socijalne vještine.
Budući da Vaša situacija traje već tri i pol godine, teško mi je na ovaj način, reći što još možete učiniti, a što do sada niste. Kada ovakve situacije traju dugi period, poželjno je obratiti se psihoterapeutu. Uz pomoć psihoterapeuta možete izmijeniti svoje obrasce ponašanja, a što će sigurno utjecati na obrasce ponašanje Vašeg sina. Ukoliko se sve to kreće u dobrom smjeru, vjerujte mi, cijela Vaša obitelj će imati nevjerojatne dobrobiti od uključenosti u takav tretman. Ukoliko ste iz Zagreba, možete se obratiti nama u Centar Proventus.
Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, certificirani terapeut igromCentar Proventus