Naime, Predrag je dječak koji je s navršenih šest godina krenuo u prvi razred (kod nas se kreće sa šest godina). Na testu je imao uglavnom dobre rezultate. On je jedinac. Roditelji su ga dobili relativno kasno. Odrastao je bez druge djece u njegovoj blizini i bio je jako željan kontakta s djecom, druženja i igre. Roditelji to ne poriču. Kažu da se nije imao s kim igrati. Njegov rječnik je nekarakterističan za dijete toga uzrasta. Vidi se da gleda razne sadržaje na internetu i često koristi riječi koje nisu karakteristične za naše govorno područje. Žudio je za kontaktom s drugom djecom, ljubio ih, grlio i slično. Međutim, s vremenom se to malo normaliziralo. Ne znam je li to potisnuo zbog burne reakcije djece na takvo njegovo ponašanje ili je malo zadovoljio potrebu za drugom djecom. Uvijek naglašavam djeci da se druže s njim i da ga ni u kojem slučaju ne izostavljaju iz igre i druženja. Što se tiče rada i učenja, sve je išlo dobro do drugog polugodišta II. razreda. Tada on postaje odsutan tijekom sata. Igra se gumicom, olovkom, pernicom, okvirom od bilježnice, vrećicom od bloka i sl. Lupka prstima po stolu. Ne sluša uputstva niti prati nastavu. Kada dobije zadatke, radi ih, ali ako nije slušao upustvo, ne zna ih riješiti. Pokušavala sam nagradom i kaznom, međutim na njega to nikako ne utječe. Kako se ponaša u školi, tako se ponaša i kod kuće. Ocjene su mu jako loše, pogotovo ako se ocjenjuje aktivnost na satu ili nešto što je taj dan rađeno. Rukopis je jako pokvario. Jako pritišće i slova su mu krupna i šiljata. Nije tako prije pisao. Isto je i na satu tjelesne kulture. Ako je on npr. u centru aktivnosti, sudjeluje, ostalo ga ne zanima. Na satu glazbene kulture skroz se isključi. Ne pjeva, ne radi radnje onako kako je rečeno, već čisto reda radi. Likovno izražavanje mu je neuredno. Nije dosljedan, brzo napušta aktivnost i sl. Njegove ocjene nisu mjerilo njegova znanja. Ovo s vremenom postaje sve gore. Ne znam što je u pitanju i kako da mu pomognem. Roditelji su spremni na suradnju. Uputila sam ih dječjem psihologu, pa ćemo vidjeti hoće li oni to odraditi. Mi u školi nemamo psihologa. Zanima me Vaše mišljenje. Unaprijed zahvalna.
Poštovana,
vrlo je pohvalno da se učiteljica toliko angažira oko učenika kao što Vi činite i zaista ste primjer dobre prakse kakav bi učitelj trebao biti. Jasno nam je da sva djeca nisu jednakih sposobnosti i da je nekima potrebno više pomagati, a drugima manje.
Dječak kojeg opisujete odaje dojam emocionalno nezrelog djeteta. Očito je da u djetinjstvu nije imao prilike uvježbavati adekvatne socijalne kontakte pa je njegovo druženje s djecom bilo prenapadno zbog čega su ga djeca počela izbjegavati. Kada postoji neki problem (a ovdje evidentno postoji) i ukoliko se ne otkrije i nastoji prevladati, s vremenom taj problem postaje sve veći jer za sobom nosi čitav niz neadekvatnih oblika ponašanja. Možda dječak izbjegava razne aktivnosti jer su mu teške, možda ima teškoće pažnje i koncentracije ili slabo slušno pamćenje pa ne uspijeva slijediti Vaše verbalne upute i naloge ili pati zbog nedostatka pažnje prijatelja pa ju izaziva na neprihvatljive načine. Teško mi je iz opisanog shvatiti što se ovdje događa, ali svakako je dobar savjet posjetiti stručnjaka koji će pronaći pravi uzrok svega što se u posljednje vrijeme događa s dječakom. Tada ćete moći prilagoditi svoje odgojne postupke i adekvatno pomoći dječaku.