rođendana rodila sam drugo dijete i tada su počeli njeni problemi. Više nije mogla kontrolirati mokrenje, čak ni po danu, pa joj je pobjeglo i u šetnji i u dućanu...
Počela je i kakati u gaćice. Osim mog poroda, dogodila se još jedna stresna situacija sa psom koji ju je jako uplašio. Danas, nakon godinu dana, više ne piški u krevet ni po noći ni po danu. Ono što se sada događa je da ne želi ići na školjku kakati. Probali smo s poklonima i nagradama i bilo je uspješno mjesec dana, a sad je opet počela izbjegavati odlazak na školjku. Zabranili smo joj kakanje u gaćice i tjeramo je na školjku, ali ne funkcionira. Što da radimo. Unaprije hvala! Pozdrav! mama Do
Draga mama,
rođenjem nove bebice, starije dijete često regresira na „najtanjem“ području tj. u vještinama koje nisu u potpunosti savladane. U slučaju Vaše djevojčice, riječ je o kontroliranju fizioloških potreba. Trenutno se Vi i Vaša djevojčica nalazite na vrlo tankom ledu – ukoliko ćete previše forsirati njezino odlaženje na školjku, ona može razviti otpor prema kakanju općenito, odnosno može razviti tzv. encompresu (zadržavanje stolice).
Zbog toga treba pokušati biti što mirniji u odnosu na taj problem i ponašati se prema njezinoj potrebi za kakanjem kao prema posve normalnoj i prirodnoj stvari (kao što to i jest). Nadalje, budući da niste naveli, može joj se ponuditi kahlica u zamjenu za školjku, ali na način da se, neposredno prije njezinog uobičajenog dnevnog vremena za kakanje, kahlica pripremi bez riječi. A, onda, kada znate da treba ići kakati, možete otprilike u to vrijeme, a osobito ako na njoj primjećujete da ima potrebu za tim, reći da zna gdje i što treba obaviti.
Budete li se Vi mnogo bavili njezinim kakanjem, ona će dobiti poruku da će tako dobivati Vašu pažnju, pa može na potpuno nesvjesnoj razini, zadržavati stolicu ili imati otpor prema školjki kako bi se Vi njoj obraćali i njome, na taj način, bavili.
Ukoliko je moguće da je posrijedi potreba za pažnjom (što je lako moguće budući da bebice do godinu dana starosti iziskuju mnogo roditeljske pažnje i njege), razmislite na koji način joj možete na drugi način posvetiti pažnju. Ima li vrijeme kada se s njom možete igrati, opuštati, jednostavno zabavljati?
Vrlo često se događa, da ako se djetetu zadovolji potreba za pažnjom na adekvatan način da se bitno smanji ponašanja koja su do tog trenutka zabrinjavala djetetovu okolinu. Djetetova ponašanja koja zabrinjavaju roditelje često su manifestacija djetetovog unutarnjeg stresa i to treba imati na umu. Ako je riječ o unutarnjem stresu, treba identificirati uzrok tog stresa i njega riješiti. Pozdrav,
Tatjana Gjurković,
dipl psiholog, certificirani terapeut igrom