Djevojčica u prvom razredu još nije stekla prijatelje, ali smatra da joj je u školi “lijepo”

Poštovani, molim Vas za savjet. Moja djevojčica je krenula u prvi razred. Problem je u tome što ona ne želi ući u učionicu bez svoje učiteljice. Kad zvoni školsko zvono počne plakati i počne joj se dizati želudac, što rezultira povraćanjem. Učiteljica ju inače hvali da lijepo sudjeluje na nastavi, da je aktivna, uredna i vrijedna, ali nema nikakve kontakte sa svojim “prijateljima” iz razreda. Nakon škole je sretna i kaže da joj je bilo lijepo, međutim sljedeći dan opet ista priča. Molim Vas za savjet. Unaprijed hvala.

Draga mama Tamara,

vidim da promišljate što učiniti i kako joj olakšati odlazak u školu. Vjerujem da Vam je njeno ponašanje i pomalo zbunjujuće. S jedne strane pokazuje jasne znakove stresa pri početku školskog dana, a s druge strane nakon škole je sretna i govori da joj je bilo lijepo.

Da bi došli do odgovora kako pristupiti rješavanju ovog problema važno je da razmislite o tome kako se Vaša djevojčica inače prilagođava na neke nove situacije? Naime, neka djeca su prema temperamentu (nasljeđena, biološka komponenta ličnosti) teže prilagodljiva, odnosno treba im puno duže u odnosu na drugu djecu, da se naviknu i prihvate neku promjenu u okolini.

Moguće je da je Vaša djevojčica na dimenziji prilagodljivosti ipak bliže onome kraju koji se odnosi na teško prilagodljive osobe pa joj stoga sada treba neko vrijeme da potpuno prihvati novu rutinu, nove zadatke i novu okolinu. Njen velik strah na početku školskog dana i povraćanje može biti posljedica toga. Ukoliko smatrate da se radi o tome, odnosno, ako je i u većini drugih situacija kada se bilo potrebno prilagoditi na neku promjenu u okolini njoj trebalo neko duže vrijeme prije nego što bi se potpuno prilagodila i počela “normalno” funkcionirati tada nemate razloga za zabrinutost. Također, možda Vašoj djevojčici treba više vremena da se privikne na promjenu i sprijatelji s drugom djecom. Ako se dijete ne privikava lako i nije odmah steklo prijatelje, to je normalno – neka djeca trebaju više vremena da bi se naviknula na promjenu.

Ono kako joj Vi možete olakšati je verbalizirati njene osjećaje na glas (empatički reflektirati), a da se pritom u Vašem glasu ne osjeti pritisak da nešto mora učiniti. Primjerice „Baš je teško ući u razred bez učiteljice…“, „Znam da te strah otići u školu..“. Time joj pomažete da ”skine” dio tereta s leđa jer joj u tom trenutku pomažete da proradi bujicu emocija koja se u njoj nalazi. Nakon što ste joj verbalizirali tu emociju koja se nalazi u njoj, postavljate granice „ali u školu se mora ići…“ . Naravno u tim trenucima važna je i Vaša neverbalna komunikacija koja će joj pružiti zaštitu i utjehu (zagrljaj, držanje za ruku, maženje) te ton glasa koji treba biti podržavajući.

Ukoliko joj pomognete u tome da verbalizira ili na neki drugi način iskaže svoje osjećaje te „izbaci“ napetost vjerojatno će se s vremenom posljedice prilagodbe (strah, povraćanje) smanjiti. Ukoliko se ipak to ne dogodi možete se javiti stručnjaku na razgovor kako bi se utvrdilo radi li se o nekom drugom uzroku.

Puno sreće Vam želim!

Jelena Borić, magistra psihologije

Centar Proventus

JELENA BORIĆ

magistra psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori