Odlična je učenica, jako aktivna, ima puno prijatelja, pleše u mažoretkinjama, folkloru i pjeva u zboru. U školi je sve super, ali nedavno se ujutro počela jako brinuti kada ima ispit i onda ili povraća ili ju boli trbuh! Drugi dan kada nema ispita sve je u redu i jako je vesela. Pokušavali smo s njom razgovarati i na puno načina joj objasniti da to ne radi. Jako ju je strah da nešto neće znati i dobiti slabu ocjenu. I navečer vidi da sve zna, no ujutro je bez volje, ne može jesti i onda ide povraćati. Dok dođe u školu sve je super i dobra je i vesela. Više ne znamo što da radimo, molim Vas za pomoć! Bojim se da će se razboljeti od tog stresa. Lijep pozdrav!
Draga mama,
vidim da promišljate što učiniti i kako Vašoj djevojčici olakšati odlazak u školu kada ima ispit. Vjerujem da Vam je njeno ponašanje i pomalo zbunjujuće. S jedne strane pokazuje jasne znakove stresa kada ima ispit, a s druge strane kada dođe u školu sretna je i vesela.
Prema ovome što ste naveli čini se kako Vaša djevojčica u trenutcima pojačanog osjećaja odgovornosti i pritiska proživljava tremu. U tim trenutcima naše tijelo je u stanju stresa i pri tome se javljaju razni simptomi kao što su crvenilo u licu, glavobolja, znojenje, ubrzani rad srca, ubrzano disanje, mučnina, bol u trbuhu, povraćanje i sl.
Naime, kada joj se jave opisane psihosomatske tegobe, strah i nemogućnost da odgovori na pitanje iako zna točan odgovor vjerojatno se suočava s nekim problemom s kojim se ne zna nositi. Vašoj kćerki je potrebna sigurnost i predvidivost i zato bi bilo jako važno da probate razmisliti koji faktori bi mogli Vašoj kćerki stvarati osjećaj nesigurnosti (događaju li se neke promjene u obitelji, u okolini...).
Trema kod djece (kao i kod odraslih) nije neobična pojava. Razlozi zbog kojih se ona javlja su brojni. Moguće je da je Vaša kćer imala neko neugodno iskustvo za vrijeme kojeg je osjetila strah ili neugodu koji su se na nesvjesnoj razini jednostavno prilijepili. To iskustvo može biti naizgled beznačajno, na primjer da se zbunila dok je odgovarala pred razredom, pri čemu je došlo do blokade te nije mogla pokazati svoje znanje. Ukoliko je došlo do toga, ona će u svakoj sličnoj situaciji reagirati na isti način.
Nadalje, jedan od razloga može biti i da vaše dijete teži perfekcionizmu. Do te težnje može doći ako primjerice u okolini ima nekoga tko je takav ili ako je slušala poruke koje potiču težnju za savršenstvom. Kada kažem okolina, to se ne odnosi samo na roditelje, već na bilo koju osobu koja je za vašu kčer značajna (teta, baka, djed, učiteljica…).
Moguće je također da ima ograničavajuća uvjerenja na razini sposobnosti koja se mogu prepoznati u rečenicama koje započinju s „Ja to ne mogu“ ili pak na razini identiteta koja se prepoznaju po rečenicama koje počinju s „Ja sam (glupa, nesposobna, manje vrijedna...).
Do osjećaja straha pred javni nastup ili izvedbu (ispit) može doći i kada roditelji previše zaštićuju dijete, odnosno kada većinu stvari rade umjesto njega. Na taj način dijete nema iskustvo neuspjeha te se rađa strah od neuspjeha. Važno je da dijete dobije povratnu informaciju pa makar i kroz neuspjeh jer će jedino tako znati što treba učiniti u sljedećoj sličnoj situaciji.
Ono što može pomoći i što bih Vam svakako savjetovala da učinite jest, da s njom prođete kroz buduću situaciju kroz igru. Igračke joj mogu glumiti razred a pred njima može ponavljati gradivo koje treba odgovarati/pisati ispit. Također možete pričati i razmišljati o tome kako će to biti kada izađe pred ploču, odnosno počne pisati ispit. Možete zajedno zamišljati tu situaciju. Neka se zamisli kako je već dobila peticu i kako je učiteljica hvali. Vjerujem da će joj ove vježbice barem donekle olakšati tremu.
Također, možete joj olakšati tako što će te verbalizirati njene osjećaje na glas, a da se pritom u Vašem glasu ne osjeti pritisak da nešto mora učiniti. Primjerice „Znam da te strah otići u školu...“, time joj pomažete da ”skine” dio tereta s leđa jer joj u tom trenutku pomažete da proradi bujicu emocija koja se u njoj nalazi. Nakon što ste joj verbalizirali tu emociju koja se nalazi u njoj, postavljate granice „ali u školu se mora ići…“ i na kraju naglasite nešto pozitivno što joj možete ponuditi nakon škole „danas nakon škole možemo zajedno praviti tvoje omiljene kolačiće“. Ova sva tri koraka su jednako važna i bilo bi dobro ne izostavljati niti jedan od njih. Naravno u tim trenucima važna je i Vaša neverbalna komunikacija koja će joj pružiti zaštitu i utjehu (zagrljaj, držanje za ruku, maženje) te ton glasa koji treba biti podržavajući.
Ukoliko joj pomognete u tome da verbalizira ili na neki drugi način iskaže svoje osjećaje te „izbaci“ napetost vjerojatno će se s vremenom posljedice prilagodbe (strah, povraćanje) smanjiti. Ukoliko se ipak to ne dogodi možete se javiti stručnjaku na razgovor kako bi se utvrdilo radi li se o nekom drugom uzroku.
Puno sreće Vam želim!
Ivana Knežvić, magistra psihologije