Sve je super dok je kod kuće i na putu od kuće do škole, ali čim dođe u školu, krenu suze i moljakanja da ide kući ili da ja sjedim u klupi što mi učiteljica ne dopušta. Molim Vas, pomozite mi. Unaprijed hvala.
Draga Armina,
ponašanje koje opisujete kod svoje djevojčice ukazuje na prisutnost separacijske anksioznosti. Separacijska anksioznost zapravo je intenzivan strah koji se pojavljuje kod djeteta kada se treba odvojiti od sigurne baze (najčešće su to otac ili majka). Neki od znakova separacijske anksioznosti su učestale glavobolje, trbobolje ili drugi fizički bolovi, a dijete je zdravo. Ekstremne brige tijekom spavanja izvan kuće, panični napadaji, napadaji bijesa tijekom odvajanja od roditelja, problemi spavanja ili odbijanje ostanka sama u školi kao što iskazuje Vaša kćer.
Nisam sigurna je li Vašu djevojčicu strah ostajati samoj i u drugim situacijama pa ću se usmjeriti samo na strahove koji se pojavljuju u školi. Također, kako je ona već drugi razred pretpostavljam da se taj strah iznenada pojavio. S jedne strane bi željela ići u školu, s druge strane joj tu slobodu onemogućavaju nelagoda i strahovi. Vaša djevojčica uistinu osjeća visoku razinu napetosti kada se mora odvojiti od Vas i proces odvajanja treba ići postepeno, s puno razumijevanja. Kada iskaže burne reakcije prvenstveno joj treba pokazati razumijevanje, ako je odmah počnete uvjeravati kako je ne bi trebalo biti strah, da se ništa strašno neće dogoditi to će umanjiti vrijednost tog razgovora i na neki način razgovor ''zatvoriti''. Ona sama na kognitivnoj razini zna da je to tako, ali kada je emocije straha preplave ne može si tada puno pomoći. Važno joj je poslati poruku da je razumijemo i uvažavamo njen osjećaj, primjerice „Znam da se bojiš ostati sama…“, „Baš ti je strašno ostati ovdje..“ te zatim izrecite utjehu - kako ćete biti tik do vrata učionice i za početak, ako nešto treba, može otići do Vas. Kasnije će moći biti s vama samo tijekom odmora, a krajnji cilj je da naravno ostane sama cijeli dan. Kako bi joj to olakšali ponudite joj druge opcije – neka ponese nešto što voli i što će ju podsjećati na dom, tatu, Vas kada vas nema u blizini, te joj reći da se sjeti rečenice poput: „Strah me je, ali sve je u redu“. Drugim riječima, da pronađe izvore utjehe kada vi niste u blizini.
Tijekom dana možete s figuricama ili lutkama proigravati situaciju u školi- Patka ide u školu, ali odjednom osjeti napetost u tijelu i strah u trbuhu. Što patka može napraviti? Što radi mama, što radi učiteljica? Važno je da završetak priče bude sretan- usprkos što je patku bilo strah, ostala je u školi i s vremenom je strah nestao. Također, možete rabiti i druge metode poput crtanja straha, modeliranja straha od plastelina i sl.
Ako se to ponašanje dogodilo iznenada valja razmisliti što je prethodilo tom promjenom u ponašanju. Ponekad djeca reagiraju na životne promijene na neobične načine te iskazuju strahove koji zapravo nemaju veze s okidačem straha (u vašem slučaju ostajanje same u školi). Npr., dolazak brace/seke može rezultirati agresivnim ispadima starijeg djeteta u vrtiću, ili pak povećanjem strahova od odvajanja od roditelja. Pokušajte se sjetiti što je prethodilo njenim strahovima. Ako ste takvo ponašanje produlji savjetujem da potražite pomoć kod dječjeg ili školskog psihologa koji će joj pomoći da ponovo stekne povjerenje u svijet koji je okružuje.
Jelena Borić, magistra psihologije