Iz neke moje perspektive radi se o primjeru razmaženosti, a vjerojatno i narav čini svoje. Naime, ona je dugo bila jedinica i cijelu pažnju smo usmjeravali prema njoj. Rođenjem našeg drugog djeteta nisam primjetila nikakvu ljubomoru i ništa negativno s njezine strane. No, krećući prošle godine u školu počeli su problemi. Uvijek i u svemu želi biti prva, kada nešto nije po njezinom odmah se rasplače, raspravlja se s učiteljicom i jednostavno ne poznaje autoritet. Kada želim započeti neki razgovor s njom nikako ne ide jer mi stalno daje kontre, viče na mene, tako da sve završi nerješeno. Dosta sam blaga i slab autoritet tako da je vjerojatno i tu problem, a suprug, kako to već biva, zbog zaposlenosti, i nije baš uključen u cijelu priču. Stalno razmišljam gdje sam pogriješila, kako ispraviti nešto na čemu je trebalo prije raditi, kako dalje. Dosta je uključena i u vannastavne aktivnosti pa se bavim mišlju da joj to uskratim kako bi eventualno shvatila neke stvari. Molim vas, ukoliko mi možete pomoći sa nekim savijetom, smjernicom u odgoju jer ne želim odustati od nje, ne želim pustiti da se stvar sama razvija pa što bude. Želim to prvenstveno zbog nje same, mislim da će biti sretnija i zadovoljnija. Zahvaljujem, uz srdačne pozdrave! HBB
Draga mama,
Vaše dijete je vjerojatno polaskom u školu postalo pomalo zbunjeno i nesigurno: dok su u kući vrijedila jedna pravila, u školi vrijede neka sasvim druga. Naime, obiteljski dom je sredina u kojoj je dijete naviklo na povlastice i popuštanje.
Međutim, polaskom djeteta u školu, ono se susreće s učiteljicom i vršnjacima koji ne popuštaju, očekuju prilagodbu i pridržavanje određenih pravila. U takvim situacijama nesigurnost prkosnog djeteta najviše dolazi do izražaja. Najveću grešku radimo ako udovoljimo svim zahtjevima djeteta, hirovima, divljanju i prkosu. Činjenica jest da djeca svojim ponašanjem suprotnom od očekivanog žele skrenuti pozornost na sebe i svoje postupke.
Ono što bih vam savjetovala je da sa svojim djetetom razgovarate (ma koliko to bilo teško): dogovorite pravila ponašanja zajedno sa svojom djevojčicom, a koja vi smatrate adekvatnim za pojedinu situaciju. Objasnite zašto to očekujete i što će se dogoditi u slučaju ako dijete to prekrši. Striktno se pridržavajte onoga što ste rekli, budite dosljedni, jer u suprotnom zbunjujete dijete i više ni ona sama neće znati što može očekivati od vas.
Jasno i glasno joj dajte do znanja do koje granice smije i može ići. Nemojte tolerirati neprihvatljivo ponašanje, odnosno dajte do znanja svojoj kćerki da ćete razgovarati i saslušati je kada se bude pridržavala dogovora o pristojnom ponašanju (i tada joj se doista posvetite). Tako će vaše dijete naučiti da više može postići na lijep način, dok će sa starom navikom prestati kada vidi da njome ništa ne postiže.
Budući da ste naveli kako ste blagi, smatram da to nije prepreka kako bi postali autoritet svojoj kćerki, već prednost kojom ćete vlastitim ponašanjem pokazati svojoj kćerkici kako se sve može postići na prihvatljiv, suradnički i miran način.
Također bi bilo dobro da se i vaš suprug u potpunosti uključi u preuzimanje brige i odgovornosti oko djeteta, budući da je moguće da vašem djetetu nadostaje očeva pažnja koju nastoji privući na razne načine.
Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psihologCentar Proventus