Djevojčica (5) ne želi komunicirati s vršnjacima. Treba li joj terapija?

Poštovani, moja unuka ima problema s govornom komunikacijom među vršnjacima. Upravo je navršila 5 godina i ide u vrtić. U kući s roditeljima i drugom bakom komunicira, ali sa svojom godinu starijom rodicom ne. Majka je bila na razgovoru kod psihologa i rečeno joj je da će to ići samo od sebe, samo pažljivo i strpljivo. Isto tako pihijatrica je mišljenja da ako i ode kod psihijatra jedan na jedan, s njim će se otvoriti, a opet će izbjegavati govoriti u društvu vršnjaka. Ona je bistra, savladava sve bez problema, ali kad treba govoriti u društvu ima blokadu tj. strah. Psihologinja je rekla da je doživjela vjerojatno sram kada je kao manja imala tzv.javni nastup u plesu. Moje pitanje je da li se Vi slažete da njoj ne treba za sada nikakva psihoterapija? S poštovanjem, LJ

 

Draga baka,

divno je što se kao baka tako brinete za svoju unučicu i postavljate pitanja što je najbolje za Vašu djevojčicu.  Pa da odgovorim na Vaše pitanje – ne slažem se sa mišljenjem psihologa i psihijatra, a evo zašto.

Činjenica je da će ona vjerojatno razgovarati s terapeutom budući da i inače priča sa odraslom osobom pa to naizgled se ne čini da rješava njezin problem. No to je ujedno prvi korak za uspješnost terapije. Razvojem tog odnosa, dijete razvija povjerenje i osjećaj sigurnosti u terapeuta što je temelj da se uđe u djetetovu problematiku.

Nadalje, ono što osobno smatram vrlo važnim jest saznati razlog zašto je ona odlučila ne razgovarati s drugom djecom.  Možda je razlog da je doživjela sram, ali možda ima nešto više od toga. Također, vrlo vjerojatno će jednom početi razgovarati, ali što će doživjeti i proživjeti do tog trenutka, teško možemo znati, ali bolje da pokušamo učiniti sve što možemo da dijete to ne prolazi. Dijete koje ne komunicira s vršnjacima, može biti usamljeno jer ne razvija vršnjačka prijateljstva koja su isto tako važna za djetetov razvoj.

Kada se razvije odnos između terapeuta i djeteta, kroz terapiju igrom se mogu proigravati različite situacije, pa se tako primjerice može odigrati situacija kako ona prilazi drugoj djeci i počinje s njima komunicirati ili pak nastup koji bi mogao biti uzrok njezinog ponašanja. U toj igri, dijete može biti netko drugi, može odigrati tu scenu drugačije, može odlučiti postupiti drugačije što može dovesti do toga da se osnaži te da s tim osjećajem sigurnosti može isto činiti u svakodnevnici.

Ovo što sam navela, samo su neke od ideja što se može raditi s djetetom te dobi. Nadam se da će Vam moj odgovor pomoći da pomognete svojoj djevojčici.

Pozdrav,

Tatjana Gjurković, dipl. psiholog i psihoterapeut

Centar Proventus

 

TATJANA GJURKOVIĆ

dipl. psiholog i certificirani terapeut igrom
Centar Proventus

Moji odgovori