Djevojčica (3,5) godine ne želi nigdje ostati sama i pokazuje regresivna ponašanja

Poštovana, imam pitanje vezano za kćerkicu od 3.5 godine. Ide u vrtić već sedam mjeseci i u početku je ostajanje u vtiću bilo pakao. Plač, vrištanje, ne želi nikome samo meni. Nakon sedam mjeseci stanje se puno popravilo, ne plače toliko, lakše ostane i ako plače, to je možda minutu i poslije je super. Ona je prije bila dijete koja je htjela biti i ostati sa svima, poznatima i nepoznatima.

U prosincu 2018. je meni umrla majka, ostavila sam je kod njene tetke i došla po nju sutradan navečer. Od tada ona ne želi nikome, samo ako sam i ja tamo, ostat će i ona. Nemamo puno društva, većinu vremena provodi sa mnom i s malom sekom od 1.5 godine. Još ne priča dobro i još nosi pelene. Kad joj je otac tu i ako idemo negdje, on je mora nositi jer ne želi hodati. Kad je sama sa mnom, onda hoda jer je ne mogu nositi i ona to zna. Ako nije po njenom plače, dere se, tuče. Mene zanima da li bi trebala brinuti zbog toga svega ili je to samo neka prolazna faza, jer više ne znam što da napravim? Unaprijed vam hvala.

Odgovor:

Draga mama,

iz pisma mogu osjetiti vašu zabrinutost i strah za djevojčicu jer se pitate prolazi li djevojčica kroz fazu nakon koje će sve biti u redu, ili biste trebali poduzeti pojedine korake.

U prosincu 2018. moguće je da se djevojčica uplašila kada je ostala kod tetke bez vas, i da od tada osjeća veći strah kada nije u vašoj blizini jer se boji da ponovno ne bude ostavljena „sama”. Iako fizički kod tetke nije bila sama, djeca ponekad mogu interpretirati situaciju puno stresnijom nego što je mi odrasli vidimo. No, lijepa je vijest da se djevojčica dobro prilagodila u vrtiću, i da se sada puno lakše odvaja od vas i lakše ulazi i ostaje u svojoj vrtićkoj skupini.

Sasvim je uobičajeno da djeca na postavljane granice negoduju i bune se. Ponekad to može biti plačem, deranjem ili pak tučom. Važno je ipak u granicama biti dosljedan, ne dopustiti da sebe ili drugoga ozlijedi te pokazati razumijevanje za njezine potrebe kroz primjerice, empatičko reflektiranje. Pomoću empatičkog reflektiranja moći ćete dodatno umiriti djevojčicu, dodatno se povezati s njom i učiti je prepoznavanju vlastitog emotivnog stanja. Empatički reflektirati možete rečenicama „Vidim da si jako ljuta što sada ne smiješ pojesti čokoladu.” ili „Činiš mi se jako uplašenom kada se rastajemo u vrtiću.” U početku se izgovaranje ovih rečenica može čini vrlo neprirodnim, no važno je da se izgovaraju iskreno i empatički i s vremenom će empatički reflektiranje biti sve ugodnije i djevojčici i vama.
S obzirom da nemam dovoljno informacija da vam dam konkretnije smjernice, preporuka je da se javite psihologu kako biste dobili detaljnije smjernice za svoju djevojčicu. Možete se javiti i kod nas u Centar Proventus.

Želim vam puno sreće u poduzetim koracima.

Dario Antić

magistar psihologije
Centar Proventus

Pitajte me Moji odgovori