Prva dva mjeseca je dobivala po 1 kg a kasnije sve manje, najviše 350-400 g.Nije uopće htjela piti, čim bi se približila boca odmah bi gurala, nije uopće bitno šta se nalazilo unutra. Sad ima skoro 3 godine, visina je 96 cm i težina 13 kg, ima dana kada pojede relativno brzo al više je dana kad jednostavno samo drži hranu u ustima i neće da žvače. Al znam da može žvakati jer čokoladu i tvrde bombone, kruh, sažvače bez problema.Tikvice i krumpir, juhu koje se nema što žvakati drži po ustima pola sata. Ali nije uopće bitno što jede. Neki put traži vodu iza svakog zalogaja i onda to samo onako sve proguta, npr. neki dan mlade mahune i krumpir dosta usitnjeno neće žvakati nego tako s gutljajem vode proguta (to je moja svekrva naučila jer kaže da tako brze pojede, da to ništa nema veze, da će se to raspasti u želucu, ja ipak mislim da je bolje da jede i sat vremene duže al neka sažvače).I onda se javi problem kasnije jer navečer ide spavati i probudi se usred noći i povrati. Al koliko primijetim bude ta nesažvakana hrana od ručka. Što da radim, već sam pri kraju sa živcima, jer to se događa najmanje 2 puta tjedno. Inače je jako živa i aktivna, ne može sjediti na mjestu niti kad jede. Mama J. Draga mama,
Razumijem vašu zabrinutost. Po mom mišljenju najbitnije je da se i sami opustite u svezi njezine prehrane. Vjerojatno se negdje dok je još bila mala beba koja nije htjela piti i jesti u vama taložio strah ili sličan neželjeni osjećaj u vezi toga koji je prisutan još i danas. Ona ga sigurno osjeća. Čak i kao to ne pokazujete i trudite se sakriti, sigurno ga može osjetiti na nekoj razini. Uglavnom dosta stvari u vašem životu vrte se oko hrane.
Kako se možete opustiti? U prvom redu iz vašeg pisma zaključujem da je vaša djevojčica zdrava, aktivna i puna energije. To nam ukazuje da dobiva dovoljno hrane, jer bi u suprotnom bila malaksala i ne bi imala toliko energije. U svakom slučaju o tome možete dodatno razgovarati s njenim pedijatrom kako bi vas umirio. Svakako mu spomenite primjere povraćanja.
A kako možete promijeniti njen stav prema hrani?
Evo nekoliko jednostavnih i provedljivih savjeta:
- dobro je maknuti fokus s hrane, nemojte cijelo vrijeme razmišljati je li dijete pojelo, koliko je pojelo, hvaliti ga zato što je nešto pojelo. Prehrana je nešto prirodno. - roditelji su najbolji primjer svojoj djeci. Evolucija je davno u dječji mozak ugradila oponašanje roditelja u jedenju - žene su još u doba lovaca i sakupljača (pa i prije, dok naši preci još nisu bili ljudi) tražile bobice koje su jestive i na taj način su djeca znala što se jede, a što ne. Drugim riječima, ne možemo dijete naučiti da jede voće i povrće, ako roditelji ne jedu isto. Posebno pomaže ako dijete vidi roditelja koji uživa u takvoj vrsti hrane. - u redu je da joj dopustite da se igra za vrijeme objeda. Objed ne mora biti najozbiljnija stvar na svijetu. Kroz igru se najbolje uči. - kada je god moguće okupite cijelu obitelj, da svi zajedno jedete i da to vrijeme bude rezervirano za ugodno čavrljanje. - uključite ju u proces kupovanja i pripremanja hrane. Na taj način će jako dobiti na važnosti. Biti će ponosna što sudjeluje u „odraslim“ poslovima. - ukoliko imate mogućnosti, pa makar na balkonu, u teglici uzgojite neko vlastito povrće, koje svaki dan možete promatrati kako napreduje pa onda kada bude zrelo od toga zajedno napravite slasnu juhicu. - možete joj dopustiti da sama stavlja hranu u svoj tanjur - možete ju kroz igru učiti kako se jede s vilicom i nožem - ukoliko odbija jesti ponuđeno jelo, nemojte joj odmah pripremiti i ponuditi nešto drugo. Na taj način ju učite da može zapovijedati što će i kada će jesti.
Tek u trenutku kada maknete fokus s prehrane i posvetite se drugom (zajedničkoj igri, zajedničkom druženju, šetnjama, upoznavanju, zabavljanju) i njen odnos prema hrani će se promijeniti.
Možete primjerice otići u jednu dužu šetnju u kojoj ćete baviti fizičkom aktivnošću poput loptanja, trčkaranja i slično. Na putu kući možete joj reći da ste baš gladni i pitati ju je li i ona gladna. Ako kaže da je, možete joj predložiti da zajedno napravite neku ukusnu večeru. U suprotnom, ako kaže da nije, prihvatite to. Možete ju zamoliti da vam pomogne da sebi spravite nešto fino za jelu. Vrlo je vjerojatno da će dobiti želju s vama večerati. Ako niti za to nije zainteresirana (što je teško moguće, jer je to vrijeme koje biste proveli zajedno kuhajući i zamislite samo što to djetetu može značiti) pustite ju i sami si napravite slasnu večeru i s užitkom ju pojedite.
Proces ponavljajte puno puta.
Vjerujem da će tijekom vremena stvar profunkcionirati i da će ona hranjenje prihvatiti kao nešto normalno.
Sretno!
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus