Prilično je vezana za mene i do tog trenutka nikad nije nigdje bez mene ostala sama, jedino povremeno sa suprugom. U vrtiću je brzo pokupila razne bakterije i viruse, tako da je većinom bila doma - 2 dana ide u vrtić, i onda je 4 - 5 tjedana doma. Sada je krenula ponovno u vrtić, nakon 6 tjedana što je bila doma. Ide već puna 3 tjedna što nam je rekord. Danas mi je njezina teta u vrtiću naglasila da je u posljednjih nekoliko dana počela histerično i panično plakati. Ako ju ostavi samu u sobi s drugom djecom dok nekoga odvede na wc, ako se probudi i vidi da je nema u sobi. Čak ju nitko ne smije od djece pogledati, dodirnuti, ni pitati kako se zove jer ona odmah počne plakati. Smiri se brzo, ali brinu me ti njezini "ispadi", vidjela sam da je i teta dosta zabrinuta jer ne zna što joj se događa. Što se tiče njezinih aktivnosti u vrtiću - bojanja, crtanja, plesanja, sve želi raditi. I jede i spava, i do sada nije bilo problema. Znalo je biti malo tužnih suzica, ali bila je jako dobra. Inače je dosta plašljiva i sramežljiva. Primijetila sam kada se netko od djece naglo zaleti prema njoj, ona odmah od straha skoči na mene. Ako se nekog srami, kad joj se približi odmah okrene očima i sakrije se blizu mene. Kod kuće nije doživjela nikakvu traumu i nisam primijetila da bi se nečega panično bojala. Budući da živimo na selu, zbog njezine sramežljivosti ljudi su mi počeli govoriti da ima autizam. To me pogodilo, jer nisam kod nje primijetila apsolutno nikakav znak. Normalno priča, pjeva. Tako da ne znam kako da joj pomognem. Hvala na odgovoru. Lp
Draga mama,
polazak u vrtić i prvo odvajanje od roditelja velika je promjena za cijelu obitelj. Ta promjena zahtjeva prilagodbu koja nikada nije laka te uzrokuje mnoge neugodne emocije. Kažete da do tada nije bila često odvojena od Vas što cijelu situaciju malo otežava i vjerujem da Vam nije lako naći način kako olakšati svojoj djevojčici. Također, njena česta oboljenja i izostanci iz vrtića produljuju proces prilagodbe. Ono što Vi možete činiti jest da normalizirate njezin osjećaj, npr. reći joj da vidite da joj je baš teško kada primijeti da joj nema tete u blizini, da joj je teško pričati i družiti se s drugom djecom. Ako se sakrije iza Vas u nekoj situaciji nemojte ju razuvjeravati kako to nije strašno i da bi se trebala družiti, već samo komentirajte „Čini se da te baš prestrašila ova djevojčica koja se zaletjela prema nama“, zatim je možete samo zagrliti i kroz dodir smirivati. Također, možete doma kroz igru pomoću figurica ili plišanih životinja proigravati situacije u kojima se osjeća nelagodno (npr. zeku je strah ostati sam u vrtiću, pesek se boji igrati s drugim životinjama i sl.). Tako joj dajete do znanja da je u redu biti tužan ili prestrašen, a ujedno je učite kako može riješiti situaciju ili si olakšati vrijeme provedeno u vrtiću. Naravno, važno ju je što više ju ohrabrivati (,ali to činiti na nenametljiv način). To nije uvijek lako stoga bi bilo odlično da tražite pomoć stručnog suradnika u vrtiću ili da se javite psihologu kako biste zajedno pomogli Vašoj djevojčici kako da i u drugim okolinama može biti vesela i opuštena.
Vjerujem da Vas je uznemirio komentar okoline aludirajući na autizam što je sasvim normalna reakcija bilo kojeg roditelja. Djeca, kao i odrasli ljudi međusobno se razlikuju te su neka djeca više otvorena i druželjubivija, dok su neka zatvorenija i povučenija. Razlozi se obično kriju u djetetovu temperamentu ili ličnosti. Neka djeca su introvertirana pa im stoga više odgovara mirniji način igranja bez previše ometajućih podražaja ili puno drugih ljudi. Više o tome možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/introvertirano-dijete-cesce-trazi-mirniji-kutak-bez-puno-podrazaja-gdje-ce-se-fokusirati-na-svoje-misli-i-osjecaje/. Također, nekoj djeci jednostavno treba više vremena da se prilagode na bilo kakve promjene.. To je karakteristično za djecu koja prema temperamentu, na dimenziji koja se naziva “prilagodljivost” više naginju u kategoriju djece, a kasnije i odraslih ljudi, kojima treba dulji period kako bi potpuno prihvatili promjenu tj. da više nemaju neugodnih emocija (strah, stres, neugoda) vezano uz promjenu koja im se dogodila. Uz to, djeca se razlikuju po senzibilnosti. Nekoj djeci ne smetaju glasni zvukovi i puno raznih podražaja, dok nekoj djeci to smeta pa će stoga i odbijati situacije koje će im biti preplavljujuće. Možete razmisliti kako Vaša djevojčica reagira u nekim drugim sličnim situacijama kako biste vidjeli radi li se o njezinu temperamentu ili joj možda nešto drugo smeta. Više o temperamentu možete pročitati ovdje: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/temperament-djeteta-i-roditelja-kako-uskladiti/.
Želim Vam puno sreće i strpljenja,
Jelena Borić, magistra psihologije