Po dolasku iz škole i nakon ručka želio je odmoriti uz crtić te smo se dogovorili da će nakon toga pisati zadaću da bi na vrijeme stigao na trening. U sobi je proveo nekih pola sata i nije ni počeo sa zadaćom. I onda počinje s odgodama... evo da odmorim još 5 minuta, da pojedem desert, poigram se s mačkom. Pritom ga ja stalno upozoravam da tako neće stići na trening. Onda me počne nagovarati da li može zadaću napisati nakon treninga, na što ne pristajem, budući da znam da jako puno vremena troši na zadaću i znam da će se s treninga vratiti gladan i umoran pa će već biti kasno.
On se razljuti i negoduje. Ljut je na mene i gubi vrijeme nagovarajući me, kriveći me. Na trening mu nisam dozvolila da ide jer zadaća nije bila napisana, no tada je preuzeo muž i ja sam otišla na posao. Muža je uspio uvjeriti da nešto u zadaći ne razumije, da se umorio pa se pisanje rastegnulo na par sati, ali ni tada nije sve obavio! On se ponaša kao da će odgađanjem zadaća nestati - kasnije ću, navečer ću, ujutro ću, i tako se dogodilo da je otišao spavati jer mu je muž dozvolio, ali mu je zaprijetio da će u 6 ujutro dovršiti zadaću. Muž misli da će naš sin na taj način uvidjeti svoje greške i s vremenom shvatiti da je bolje ne odgađati. No to traje već tri godine i nije se ništa promijenilo.
Ovdje spominjem samo zadaću, a o učenju da ne govorim. On misli da je zadaća jedina njegova obaveza. Zbilja sam očajna, ne želim "na silu" svaki dan ga tjerati satima da uči i piše zadaću. Netko mi kaže pusti ga, sam će shvatiti i pokrenuti se, ali kako da ga pustim. Jer kada bi on to točno obavio!? Ispričavam se na dugom mailu, zbilja sam očajna i bojim se nadolazećih godina s više gradiva, zadaća, učenja. Molim vas savjet. Hvala.
Odgovor:
Poštovana,
ono što vas muči su radne navike vašeg dječaka. Idealno vrijeme za razvijanje radnih navika su upravo prva četiri razreda osnovne škole. Tada je, naime, obim gradiva ipak manji i školarac bi morao biti u stanju sam preuzeti brigu o svojim školskim obavezama (učenju i zadaćama, slaganju knjiga, praćenju rasporeda itd.).
Neka djeca su po prirodi bolje organizirana a nekoj je potrebno pomoći. Ono što je izuzetno bitno je organizirati vrijeme. Djeca te dobi nemaju još dobro razvijen osjećaj za vrijeme pa je dobro s njima dogovoriti vrijeme kada se piše zadaća. Pješčani satovi često i zorno pokazuju kako „vrijeme teče“ i koliko mnogo vremena potroše na pregovore, odgode i pokušaje da obaveze ostave za kasnije.
Usuglašeni stavovi roditelja i nepopustljivost izuzetno su bitni. Naime, dokle god vaš školarac uspijeva nekog od vas roditelja pridobiti na „svoju stranu“ toliko će trajati ta agonija pregovora i nagovaranja da se obaveze moraju izvršiti. Stoga predlažem da uvedete red. Isplanirate zajedno s djetetom vrijeme kada se zadaće pišu i kada se uči. Inzistirajte na poštivanju tog reda. U početku će to biti vrlo teško, ali ukoliko budete dosljedni i nepopustljivi dječak će uvidjeti da mu drugoga nema. Iako je to često teško i iscrpljujuće, svojim čvrstim odgojnim stavom zapravo pomažete svom djetetu da stekne vještine koje su vrlo važne u životu.