Ispunjavaju mu svaku želju, po meni i previše. Često odlaze sin, snaha i unuk u trgovačke centre, da se dijete igra u igraonici i stalno mu kupuju razne igračke. Došlo je do toga da on vrišti, baca se, histerično plače ako ne dobije igračku koju želi. Prije mjesec dana krenuo je u vrtić. Mislim da ne želi ići, jer kad je porezao nogu kod kuće, svima je govorio da ne može ići u vrtić jer je bolestan. U nekoliko navrata sam je otvorio ogradu od dvorišta i krenuo po nogostupu ceste, plačući i vrišteći "da si ide kupiti igračku". Trčimo za njime, pokušavamo ga smiriti, ali on i dalje histerično plače. Sve su češći ti napadaji histerije. Krivim sina i snahu što mu uvijek popuste i kupe novu igračku. Još jedan primjer je kada se svi vozimo u autu, a on počne histerično plakati da hoće voziti auto. Pokušavamo ga smiriti zagrljajem i nježnim govorom, ali već sljedeći dan on opet pronađe neki razlog za histeričnim plakanjem i vrištanjem. Molim Vas za savjet. Zabrinuta baka
Poštovana baka,
vjerujem da Vam nije nimalo lako reagirati na unukovo histerično plakanje ili impulzivne reakcije i normalno je da Vas takvo ponašanje pomalo brine. Sva djeca dok su mala žive u svijetu koji se zove ''želim to sada i odmah!'' jer tek razvijaju svoje mišljenje i samokontrolu ponašanja. Normalno je da negoduju i ljute se kada im se ne ostvare želje, no s vremenom i sazrijevanjem te kroz odgoj pun razumijevanja, ali i čvrstih granica, roditelji pomažu djetetu da se nauči nositi s neugodnim emocijama. Ne rijetko, pogotovo ako granice nisu jasno definirane, djeca znaju iskazivati burne reakcije ako nije nešto kako su si oni zamislili. Također, spomenuli ste da je prije mjesec dana krenuo u vrtić što za njega predstavlja veliku promjenu i tek se treba naviknuti na novu dinamiku (odvajanje od majke, upoznavanje teta, druge djece i sl.). Djeca tada znaju promijeniti svoje ponašanje te njegove burne reakcije mogu biti dodatno potaknute novim tempom života na koji se tek treba naviknuti.
Vidi se da Vam je Vaš unučić jako važan i trudite mu pomoći koliko god možete. Sami shvaćate da su možda sin i snaha popustljivi što može otežati Vašem unuku samoregulaciju ponašanja jer je vjerojatno naučio da ako dovoljno dugo plače/viče/bježi, već će netko popustiti.
Vi kao njegova baka, nažalost nemate toliki utjecaj na njegov odgoj i rjeđe imate prilike za postavljanje granica, no ono vrijeme kada je s Vama možete maksimalno iskoristiti. Ono što je važno znati jest da je normalno da Vaš unuk ponekad bude ljut, ali ga tek treba naučiti kako može izraziti svoju ljutnju, a da pritom ne ozljedi sebe ili druge. Ponekad, kada primijetite da je se počinje ljutiti korisno bi bilo pokazati mu neku aktivnost u kojoj je motorički aktivan (lupanje nogama o pod, lupanje u krevet, trganje starih novina) – tako da izbaci tu frustraciju na van, a pri tome da ne ozljedi sebe niti druge. Također, pomaže tehnika empatičkog reflektiranja kroz koju dijete uči o svojim stanjima i emocijama pa ih onda može i lakše kontrolirati. To bi značilo kada uočite da je ljut ili da mu je teško, da mu to verbalizirate. Npr.”Baš te naljutilo to što ne možeš dobiti novu igračku.”, “Teško ti je što moraš čekati…” i sl. Zatim postavite granicu, primjerice „Ali ne možeš ići sam na cestu“, „Ne možeš dobiti novu igračku“ i tu ostanite dosljedni.
Važno je također da joj se granice postavljaju na njegovo ponašanje, ali da se on osjeća voljenim i prihvaćenim bez obzira na svoje ponašanje. Djeca vrlo brzo donesu zaključke s kim mogu i do koje granice, njihovo je pravo da te granice pokušaju probiti, a odgovornost nas odraslih jest da ih spriječimo u tome i pritom naučimo kako mogu izbaciti ''višak'' neugodnih emocija na prihvatljiv način.
Vjerujem da će mu Vaše razumijevanje i podrška u proradi emocija svakako dobro doći.
Sretno,
Jelena Borić, magistra psihologije