Ovo mu je prva godina da ide u vrtić. Kod kuće normalno komunicira, a kad ga pitam zašto ne priča u vrtiću kaže da ga je sram. Na to mu ja kažem da se nema čega sramiti. U nedoumici sam da li da posjetim psihologa u vrtiću ili je to normalna faza? Naime, osim toga, prilagođavanje je prošlo jako dobro. Odgajateljice kažu da je to normalno te da su imale dečka koji nije pričao do 6. godine. Meni to nije prihvatljivo. Zahvaljujem. Mirjana Draga mama,
vjerujem da Vas zbunjuje ponašanje Vašeg dječaka. S obzirom na ovo što ste naveli čini se da je kod njega došlo do selektivnog mutizma, odnosno da u određenom socijalnom okruženju, zbog anksioznosti, ne može komunicirati, dok u obiteljskom okruženju nema problema s tim.
Važno je znati da dječak to ne radi namjerno već da se zbog napetosti dovodi u stanje kada mu je teško komunicirati.
Selektivni mutizam vezan je uz sramežljivost i bojažljivost. Kada Vi svome sinu kažete da se nema čega sramiti, on Vam, na kognitivnoj razini može povjerovati, ali na socio-emocionalnoj se to teško može promijeniti na taj način. Njemu je potrebno pokazati razumijevanje i empatiju za osjećaj koji mu se javlja, bilo da se radi o sramu, strahu ili nečemu drugome.
Dakle, ne treba ga tjerati da priča već se usmjeriti na pozitivne pomake u komunikaciji, bilo verbalnoj bilo neverbalnoj. Poticti ga da iskazuje svoje želje, potrebe i osjećaje i ohrabriti ga vezano uz to. Važno je da ne bude pritiska jer bi to moglo stvoriti kontraefekt. Mislim da je dobro da s vrtičkim psihologom porazgovarate o tome pa da se Vašem sinu pomogne da se riješi neugodnih osjećaja koji su u podlozi održavanja toga da ne priča u vrtiću.
Sretno!
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom