To sam i pripisivala tome da je mali, ali kada je napunio tri godine pa sve do sad - ništa se nije promjenilo. Sada je, eto, već dečkić, a i dalje se ne igra sam. Ukoliko ga neko ne animira u stanju da cijeli dan blejiti, dosađivati se, razvlačiti se po stanu. Dok ga ja stimuliram i vodim kroz igru sve je u redu, ali onog trenutka kad ustanem i kažem: "mama ide spremati ručak ti se nastavi igrati" on iste sekunde prekida igru, ustaje i nastavlja se valjati, dosađivati, razvlačiti...
Nikada se ne igra nešto smisleno, konkretno, samo ako to netko čini s njim. Samostalno njegov kontakt s igračkama (jer to ne mogu nazvati igrom) je takav da jednu igračku uzme, zadrži je u ruci par sekundi do minute, ostavlja je i prelazi na drugu i tako non stop. Kao da mu je preteško da osmisli neki tok, neku ranju igre, da to razvije dalje. Svašta započne, ali ništa ne dovrši, jer poslije par minuta to ga više ne zanima. Ništa mu nije zanimljivo, njega ne interesiraju autići, vlakovi, plastelin, kocke.... možda se malo poigra s tim ako netko njemu osmisli šta da se radi, ako neko drugi napravi događaj od toga.Vozit će bicikl zato što to prijatelji njegovi rade i što nema kud, jer ako im se ne priključi ostat će sam na klupi, ali dok vozi ja vidim u njegovom izrazu lica da to radi bezvoljno. Vrlo brzo odustaje, čim naiđe na neku poteškoću: "Ja neću više", to obično kaže. S druge strane, ima par stvari koje voli raditi i super je u tome, kao što su igranje igrica na kompjuteru (nećete ga čuti i po sat vremena), u memo karticama je odličan i u stanju je odigrati po deset tura odjednom, društvene igre... to je u stanju igrati sam sa sobom po nekoliko krugova. Crtiće koje voli može gledati i po nekoliko za redom, a da ga ne čujete....i tome slično. Kad se vozimo autom u trajanju od 20 minuta često zapitkuje: "a kada ćemo doći, ja ne mogu više izdržati, to je tako sporo". Kad trebamo do trgovine koja je pješke udaljena od našeg stana 15 min. isto to ponavlja, a da Vam ne pričam o putovanju koje traje duže, recimo 4 sata. To je opće ludilo, ta sporost njega toliko izluđuje da najčešće počinje plakati. Inače, on je vrlo dobro i poslušno dijete, nikada odgajateljice nisu imale primjedbe na njegovo ponašanje, mada vide da se neće/ne zna igrati sam. Iako sam se trudila da mu dosta vremena posvetim, moram naglasiti da nikada nisam bila od onih majki koje svoje dijete ne ispuštaju iz skuta, naprotiv ja sam obavljala sve kućne poslove. Naš život s njim je izuzetno težak i naporan iz razloga što je on takav. Dodatno mi je postalo teško od kada imam i drugo dijete koje sada ima 14 mjeseci, jer beba traži svoje, a on bi opet stalno da se igram s njim i ja mislim da ću puknuti. Dolazim u situaciju da ga kudim govoreći: pa ti ništa nećeš, ništa te ne zanima, drugi će biti bolji od tebe, odmah odustaješ, svi će te pobijediti...". Ne možete ni zamisliti kako je kada osvane subota jutro, dakle kada smo svi kod kuće i kada do navečer trebate animirati dijete ili će se dosađivati. Ne znam šta mi je gore, da ga zabavljam ili da gledam svoje dijete koje ima 4,5 godine i koje bleji. Užas! Zamislite kako nam je kada odemo recimo na more. Ja ga cijeli dan moram animirati jer čim to prestanem on će se dosađivati. Dugo sam mislila da smo ja i suprug negdje pogriješili, da smo ga mi navikli da se igramo s njim, ali sada mi se čini da je naše igranje s njim ustvari posljedica njega takvog kakav je. Ustvari to ne mogu razlučiti. Jesmo, puno smo se igrali s njim, ali i moje prijateljice su to činile, čak i više od mene, pa se njihova djeca znaju satima igrati sama. Moram napomenuti i to da u igrama i odnosima s prijateljima nikada nije lider već sljedbenik, ali daleko od toga da je neki pokunjeni šonjo. Možda ćete reći da ga trebam prepustiti da se sam igra, pa ga nagrađivati za to i tako poticati, ali to sam već čula milijun puta, i vjerujte mi, iako nisam stručnjak u ovoj oblasti niti imam bilo kakvih znanja iz bilo koje grane medicine, instinktivno kao majka znam da on ima neki problem, a i mi kao obitelj zajedno s njim. Ne znam da li se radi o nekom poremećaju pažnje ili on stalno traži nekoga tko će ga stimulirati i voditi kroz igru, jer ima ideja što i kako treba raditi u nekoj našoj igri, ali kao da to ne zna ili neće sam iznjeti do kraja. Hvala unapred. mama M.
Draga mama,
Prema Vašem opisu, Vaš dječak mi djeluje kao da mu je jako potrebna druga osoba da bude uz njega. Pokušajte se dogovoriti s njim unaprijed – igrat ćemo se, onda ću ja ići kuhati/spremati ili što već, ti ćeš se nastaviti igrati i pokazati mi kako si završio (što već radite). I neka to vrijeme prekida igre s njim za početak bude kratko – par minuta kako biste mu dali mogućnost da se postepeno navikava na igru na samo.
Naveli ste da ste se jednako igrali sa svojim djetetom kao i kolegice te da Vaše kolegice nemaju ovakvih teškoća. S obzirom na to, teško mi je razlučiti što je to „normalna igra“ za Vas. Ponekad nam se čini da smo isto postupali, a ipak to ne znači da je to bilo u skladu s onim što je dijete trebalo. Mnogi roditelji uspoređuju sebe i svoju djecu, no ono što je jako važno jest poznavati dijete i njegov temperament iz kojeg proizlaze njegove potrebe i zadovoljavati njih. Primjerice, nedavno su mi se obratili roditelji dječaka koji je izrazito motorički aktivan. Mama bi htjela da on sjedi i jede za stolom, kao što to čine sva druga djeca njegove dobi. Budući da on ne može ostati na miru, jedenje traje dugo pri čemu i mama ponekad izgubi živce. Umjesto da ga pokušava staviti u društveno poželjan kalup, mogla bi mu dozvoliti da nakon npr. 5 žlica se ustane, prošeće oko stola/po stanu i vrati se pojesti ostalo. Na taj način ona prihvaća njegov temperament, njegovu izraženu potrebu za kretanjem, a opet traži da jede i da se ne igra za stolom.
Ono što konkretno možete učiniti, ako već niste, je da uz pomoć mlađeg djeteta, probudite interes za igru starijeg djeteta. Neka mu starije dijete pokazuje kako se stvari odvijaju, kako može napraviti vrlo visok toranj i onda ga s užitkom srušiti i sl. No, predlažem Vam da izbjegavate rečenice poput: vidiš kako je on mali i zna se igrati, a ti si tako veliki i ne znaš se igrati sam.
Možda su različitog temperamenta, pa im te naslijeđene karakteristike otežavaju ili olakšavaju da se igraju sami. Primjerice, djeca koja su ekstrovertiranija, otvorenija prema drugima, obično imaju i veću potrebu za drugima. S druge strane, djeca koja su introvertiranija se mogu lakše igrati na samo, biti sami.
Nadalje, današnja djeca imaju jako puno igračaka, zbog čega su neka u velikoj dilemi s čim da se igraju, što da izaberu. Ili pak im igračke nemaju više nikakav značaj.
Ako se dijete pak igra mnogo video igrica i gleda mnogo crtića, moguće su dvije stvari:
a) da su mu uobičajene igračke dosadne jer nisu toliko zanimljive i dinamične kao igrice ili crtić
b) da je darovito dijete i da ga zanimaju više igrice koje potiču kognitivan/spoznajni razvoj.
Da biste potvrdili točku b poželjno je da se obratite psihologu koji će Vam isto utvrditi i dati daljnje smjernice za odgoj.
Nadam se da će Vam moj odgovor barem donekle olakšati.
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom