Bistar je (ocijenjen od strane psihologa kao darovit), a s njim je sve višestruko potencirano - od zahtjevnosti do uživanja. Međutim, ono što kod druge djece teče glatko - druženje i pripadanje grupi, on nikako da ostvari. Srce mi puca kada vidim da šeće od grupe do grupe, od djeteta do djeteta, a nitko ga ne prihvaća. U odnosu na svoje vršnjake je fizički puno veći i jači (izgleda kao da ide u drugi-treći razred), te je intelektualno znatno brži i napredniji, pa nikako da nađu zajednički jezik. U odnosu na stariju djecu, kojoj je fizički sličniji, on je nespretniji, neiskusniji, naivniji, pa mu se starija djeca rugaju i izazivaju ga. On uvijek odgovara na takve provokacije, a nakon toga plače i bude uznemiren. Za kraj, u vrtiću su me danas obavijestili da je neposlušan, emocionalno nezreo, nepažljiv, grub prema djeci, a on mi kaže, citiram: "Tete štite samo malu djecu, a veliku, poput mene, samo kažnjavaju i ne slušaju. Uvijek ja budem kriv." Napominjem da nije riječ o mješovitoj grupi već o vršnjacima, grupa je od 5 do 6 g. Molim Vas da mi odgovorite kako pomoći djetetu, i što reći odgojiteljicama. Mislim da je njihova dužnost kao pedagoga da pokušaju riješiti a ne potencirati problem. Meni se čini da on reagira na njihove stalne kritike i nezadovoljstvo, a pogotovo na nepravdu koju ne podnosi. Bojim se da takvo ponašanje ne stvori kod njega bunt koji mu može samo odmoći u socijalizaciji. Ja bih željela uvijek biti uz njega i štititi ga, ali to je naravno nemoguće. Kako mu pomoći da se ispravno postavi i stekne prijatelje? Zahvaljujem na odgovoru. Bubi
Draga Bubi, Žao mi je čuti da Vaš sin ima poteškoća u uspostavljanju odnosa sa drugom djecom. Ono što je činjenica, to je da je darovitoj djeci teže ostvarivati socijalne kontakte. Ako ste iz Zagreba, svakako bih Vam preporučila da ga uključite, ako već niste u Centar Bistrići kod psihologice Cvetković-Lay koja se specijalizirala upravo za darovitost. Koliko mi je poznato imaju organizirane radionice za darovitu djecu što i Vašem sinu može biti vrlo korisno.
Ono što mu Vi kao majka možete pomoći jest da stvorite situaciju sa igračkama s kojima se on inače igra (to može biti bilo što od autića, figurice superheroja ili samo loptice) ono s čim se svakodnevno suočava – grupicu npr. autića i jedan osamljeni autić koji pokušava ući u njihovu igru. Ovisno o njegovoj reakciji na taj poziv, možete kreirati daljnje korake. Recimo da on odluči samo promatrati Vašu igru. U tom slučaju preuzmite ulogu i jednih i drugih te pokušajte biti što autentičniji – što sličniji onome što on doživljava. Nemojte nikako odmah prihvatiti taj osamljeni autić jer poanta ove igre je da mu pokažete na koje sve načine se može uključiti u igru na realan način. Npr. autići se igraju nogomet i usamljeni autić dođe i kaže da se želi i on igrati nogomet s njima. Na to mu autići kažu da ne može, da nema mjesta za njega. Pa taj autić, pomalo obeshrabreno, ali još uvijek odlučno, kaže da on može biti sudac (ako ga primjerice nemaju). Ali niti nakon toga ga ne prihvate u igru. Autić je tužan, usamljen, odlazi. Kako tužno „vozi“, tako ugleda neki drugi autić koji se igra sam. Dolazi do tog autića i pita čega se igra. Ovaj odgovara da gradi dvorac u pijesku, na što autić oduševljeno kaže da je on vidio svemirski brod (ili nešto slično) i da će ga napraviti. Drugi autić sa zanimanjem promatra kako taj autić radi svemirski brod. Kada napravi svemirski brod (možete samo zgužvati mali komadić papira i reći da je to svemirski brod od pijeska) uzima neku lopticu, loptica iskoči iz svemirskog broda, dolazi do dvorca i kuca na dvorac (može isto nešto od papira). Drugi autić koji je napravio „dvorac“, otvara vrata i dva autića se započinju igrati.
Dakle, ovaj opis je samo primjer kako biste mogli svom sinu pokazati kako da ostvari kontakte sa djecom, u realnim sitaucijama. Na kraju igre, možete mu reći da on isto tako može nešto napraviti sa nekim dječakom, možete nekog imenovati tko je najbliži ovom opisu ili ako ne znate koga biste imenovali, možete pitati sina ima li netko u vrtiću tko bi se igrao sa njim kao što se ovaj autić igrao sa ovim drugim. Moguće je da je Vaš sin naviknut na odbijanje, traži uvijek istu djecu da se igraju s njim i da bude ponovno odbijen. Kada usvojimo određena očekivanja kako će drugi reagirati (npr. da ćemo biti odbijeni), onda češće tražimo situacije i ljude koji će potvrditi ta naša očekivanja.
Što se tiče vrtića i odgajatelja, bilo bi svakako dobro da sjednete i porazgovarate sa svima (pedagog, psiholog, odgajatelji) o tome kako Vaš sin doživljava njihove komentare te na koji način ga odgajatelji mogu potaknuti na igru sa drugom djecom. Bilo bi korisno i ako bi u tom razgovoru i Vaš sin, barem dio vremena ako ne i čitavo vrijeme, sudjelovao jer tako isto uči kako će se zauzeti za sebe, kako jasno izraziti što nas smeta na ok način (tj. bez namjere da drugog kritiziramo ili vrijeđamo unatoč tome što smo se mi loše osjećali zbog njihovih postupaka jer i taj netko je činio pogrešno iz neznanja premda to nije opravdanje).
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus