Živio je kod njega sedam godina i za to vrijeme se često žalio da je u kazni, da otac nema razumijevanje za njega, a zapravo svi problemi su nastajali jer otac nije provodio s njim dovoljno vremena, nego je taj nedostatak nadoknađivao kupovinom skupih stvari. Prije godinu dana je prešao živjeti kod mene, promijenio grad i sredinu, krenuo u srednju školu. Od tada kreću naši veliki problemi. On sada ima skoro sve jedinice, nema motivacije za učenje, ne ide redovito u školu, ušao je u loše društvo koje ga navodi na jako loše stvari poput potkradanja mene i konzumiranja opojnih sredstava. Na sva moja pitanja odgovara lažima. U kući provodi samo vrijeme kako bi prespavao, cijeli dan je odsutan i ne znam ni gdje je. Sa mnom razgovara samo kad traži novac. Trudim se da mu dajem što manje jer sve potroši u kladionici i na opojna sredstva. Moje riječi uopće ne dopiru do njega, čim nešto kažem, počinje svađa. Njegov otac je inače zasnovao novu obitelj, odmah poslije razvoda, potpuno je posvećen novoj ženi i djetetu. Vrlo rijetko nazove i od nedavno ne živi više u zemlji. Ne znam kako da ga usmjerim na pravi put, jako sam zabrinuta. Unaprijed hvala na odgovoru.
Draga mama,
izazovi roditeljstva – a posebice rastavljenih roditelja – su jako veliki. Vjerujem da Vam nije lako i da treba puno energije kako bi se svakodnevno suočavali s trenutnom obiteljskom situacijom. Vaš sin je sada već u periodu kada zapravo ne možete činiti stvari koje bi činili s malim djetetom u slučaju probijanja granica. No, ono što možete i što je u ovom trenutku izuzetno bitno jest postavljati granice – Vaš sin ih evidentno kod tate nije imao što je rezultiralo samo još gorim ponašanjem. Na koji način uvesti granice? Ono u što sam prilično sigurna jest da će postavljanje granica kod Vašeg sina vjerojatno izazvati otpor, ljutnju i agresiju. Znam da to nije lako i da nosi određen rizik, no ukoliko se granice ne postave tada će Vaš sin nastaviti živjeti isto što smatram daleko gorom solucijom.
Moj savjet jest da mu prvo u potpunosti ograničite novce – recite mu da ste svjesni što čini s novcem koji dobije i da Vi to nećete podupirati. Užinu za školu ne mora kupovati već može od doma nositi sendviče. Vaša obaveza kao roditelja nije da mu dajete novce već da mu osigurate osnovne uvjete života, prehranu, krov nad glavom. Možete mu reći da ga volite i da mu upravo radi toga ne želite pomagati u njegovoj autodestruktivnosti.
Što se tiče školovanja – i tu mu možete reći da je odgovornost na njemu. Ukoliko je njegova odluka ne završiti srednju školu, Vi mu možete reći kakve su moguće posljedice života bez srednje škole – niža plaća nedovoljna za preživljavanje, lošiji poslovi i slično. No, kako svako ponašanje nosi posljedice, tako i on može izabrati ovu posljedicu. On se ne školuje radi Vas, već radi sebe. Možete mu reći da je Vaša zakonska obaveza uzdržavati ga do punoljetnosti i da ukoliko se odluči prekinuti ili ne završiti školovanje da ćete mu osigurati stan i hranu do punoljetnosti i pomoći u nalaženju posla – no da svakako nećete podržavati njegovu neodgovornost i nerad. Omogućit ćete mu određen period da se snađe, nađe posao, a nakon toga na njemu je da se sam financira.
Znam da Vam se ovo može činiti jako drastično i riskantno – i to zaista jest tako. No isto tako smatram da bez uvođenja ovih granica nećete ništa bitno promijeniti. Kako ove stvari nisu jednostavne, bilo bi dobro da se obratite stručnjaku za podršku – ukoliko bi Vaš sin pristao, bilo bi dobro da se i on uključi u tretman jer je u nekim situacijama intervencija stručnjaka neophodna.
Šaljem Vam podršku.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener