Žmirka li stalno vaše dijete, oblizuje usne, pucketa prstima ili možda cupka nogom, vjerojatno ima problem s tikovima. Tik je nevoljan, brz, ponavljajući, neritmički motorni pokret ili glasovna produkcija, naglog prestanka koja ne služi jasnom cilju.

Postoji nekoliko vrsta tikova te ih je važno razlikovati. I motorni i glasovni tikovi mogu biti jednostavni i složeni, iako granice nisu strogo određene. Jednostavni motorni tikovi uključuju žmirkanje, trzanje vratom, slijeganje ramenima i grimase lica, isturanje jezika, istezanje vrata dok jednostavni glasovni tikovi uključuju kašljucanje, lajanje, šištanje, kihanje. Složeni motorni tikovi uključuju udaranje samog sebe, skakanje, cupkanje, pucketanje prstima, pljuckanje, a složeni glasovni tikovi uključuju ponavljanje određenih riječi i ponekad upotrebu socijalno neprihvatljivih (često pogrdnih) riječi kao i ponavljanje vlastitih glasova ili riječi, zviždanje, štucanje. Tikovi se obično počinju javljati između 3. i 7. godine života, kada dijete počinje osjećati samostalnost, polako postaje svjesno svoje okoline i svog mjesta u njoj te zbog toga doživljava prve ozbiljnije negativne emocije.

Što dovodi do pojave tikova?

Iako još uvijek ne postoji potvrda konačnih uvjeta koji dovode do razvoja tikova, jedna od teorija je da se tikovi kod djece prvenstveno razvijaju kao ispušni ventil koji im pomaže da otklone napetost i izbace negativnu energiju. Tikovi se mogu pojaviti u različitim po dijete stresnim situacijama, kao što su odlazak u školu ili vrtić, preseljenje, rođenje brata ili sestre, ali i u situacijama koje nisu naočigled toliko stresne, npr. svađa između roditelja. Pretpostavlja se da je sklonost razvoju tikova jednim dijelom i urođena. Genetski su faktori prisutni u 75% slučajeva, no još uvijek nije izdvojen jedinstveni gen. Unazad 15-ak godina istraživanja se usmjeravaju i na biološke, biokemijske i okolinske faktore.

Kada i kako pomoći djetetu?

Za početak, važno je pratiti dužinu trajanja tika i njegov utjecaj na djetetovo svakodnevno funkcioniranje. Neki su tikovi slabije izraženi i ne ometaju dijete značajno te se sami od sebe s vremenom povuku. Ako pak, dijete zbog tika otežano komunicira u sredini u kojoj živi, onda je stručnu pomoć potrebno potražiti neovisno o dužini trajanja tika. Postoji mogućnost da tikovi prerastu u kronične, međutim to je prilično rijetko i dijagnosticira se tek kod 1 posto djece. Ako situacija nije toliko ozbiljna, ono što vi možete učiniti jest da mu budete bezuvjetna podrška i da svaki svoj slobodni trenutak posvetite druženju i igri i s njim. Posebno je važno naglasiti da se dijete ne smije prekoravati niti mu je potrebno skretati posebnu pozornost na njegove tikove jer to može dovesti do dodatnog stresa i pogoršati simptome. Stručnjaci upozoravaju da djeca nemaju tikove pod kontrolom, štoviše uglavnom ih nisu ni svjesni, dok im netko ne skrene pozornost na njih. Stoga, izbjegavajte pitanja poput: “Zašto stalno to radiš?”, zapovjedni ton: “Rekla sam ti da prestaneš to raditi!” ili pitanja u kojima se naslućuje da mislite kako je tik izazvan negativnom emocijom, primjerice: “Je li te netko naljutio?”.

Roditelji djece s tikovima nerijetko pred drugima govore o djetetovom “problemu” kao da se ispričavaju jer ih je sram. Pritom čine veliku pogrešku jer dijete osim što čuje sve što se govori, ono osjeća i nelagodu te počinje osjećati krivnju za nešto čega uopće nije svjesno. Stoga, nemojte tikovima pridavati veliku pozornost, oni će se kad-tad povući baš kao što su se i nenadano pojavili.