Andrew Wakefield objavio je u stručnom medicinskom časopisu The Lancet studiju u kojoj je pojavu autizma kod djece povezao s obveznim cjepivima i njihovim sastavom. S obzirom na to da je znanost prilično nemoćna u istraživanju uzroka autizma i da roditelji osjećaju neugodu kad se u njihovu djecu ubrizgavaju cjepiva, studija je odmah zadobila ogromnu pažnju i opće javnosti i znanstvenih krugova.
U narednim godinama drastično je porastao trend izbjegavanja cijepljenja djece, a odvjetnici su samo u Americi od roditelja pokupili oko 4 milijuna kuna za tužbe protiv proizvođača cjepiva. Nadalje, potrošeno je na milijune dolara za razne znanstvene studije koje su trebale produbiti i nastaviti s istraživanjima tamo gdje je dr. Wakefield stao.
Godine 1999. napravljeno je istraživanje na 500 djece, ali veza između cjepiva i autizma nije dokazana. Godine 2001. napravljena je još dublja studija na 10.000 djece, pa potom 2002. godine u Danskoj na čak 537.000 djece i u Finskoj na 535.000 djece, ali veza ponovno nije pronađena, ni dokazana.
I tada, godine 2004. započinje kontroverza i šok u znanstvenoj zajednici, jer časopis The Lancet provodi istragu i u javnost izlazi s priznanjem da je studija doslovno izmišljena, odnosno da su "činjenice falsificirane". Rezultati istraživanja dr. Wakefielda nisu bili bazirani na statističkim izračunima, nije bilo kontrolne skupine, zaključci su izvedeni na temelju sjećanja ispitanika te nisu bili statistički vrijedni.
Časopis The Lancet se javno ispričao, ali šteta je već bila toliko duboka, da je i dan danas, 20 godina kasnije, mogućnost pojave autizma jedan od glavnih argumenata roditelja za necijepljenje djece. Čak i nakon ovog priznanja, znanstvenici su nastavili proučavati vezu cijepljenja i autizma. Posljednje veliko istraživanje napravljeno je 2012. godine i obuhvaćalo je sve prethodne studije i 14.700.000 djece, no uzročno-posljedična veza nije dokazana.
Dvije sukobljene teorije zavjere
Slučaj s ovom izmišljenom studijom koja već 20 godina zbunjuje i uznemiruje znanstvenu zajednicu i javnost, pretvorila se već u teoriju zavjere. S pravom se ljudi pitaju zašto bi jedan znanstvenik lagao o tako ozbiljnoj stvari? Koji mu je bio cilj? Je li mu cilj bio osvetiti se farmaceutskoj industriji koja bi prihvaćenjem ove teorije izgubila prihode? Ili mu je cilj bio osobni - učiniti sebe poznatim i važnim u znanstvenim krugovima tako velikim otkrićem? I ono najzlobnije, je li mu cilj bio da djeca namjerno obolijevaju od izlječivih bolesti zbog necijepljenja?
Odgovore još uvijek nemamo.
No oni koji čvrsto vjeruju u povezanost cijepljenja i autizma sad su na tragu nove teorije zavjere. Vjeruju kako je upravo farmaceutska industrija platila sva ta silna i skupa istraživanja koja su odbacila vezu cijepljenja i autizma i pobila teoriju dr. Wakefileda. Njihov interes je bio pobiti tu teoriju kako bi nastavili zarađivati milijarde na prodaji cjepiva. No i ta teorija je klimava, jer pod pretpostavkom da pad procijepljenosti uzrokuje epidemije, farmaceutske kompanije zapravo bi puno više zaradile na liječenju epidemija nego na cjepivima.
Roditelji su i dalje u strahu
I na kraju ostaje pitanje - kome vjerovati? Cijepljenje je zakonom propisano i način je na koji država kontrolira epidemiološke krize, a time i zdravlje društva. Većina liječnika složna je oko toga da je djecu bolje cijepiti i imaju povjerenja u farmaceutsku industriju koja proizvodi cjepiva i određuje njihov sastav. Cjepiva se ispituju prije stavljanja na tržište i cijeli proces je, barem na papiru, strogo kontroliran od raznih državnih agencija i institucija.
No strah kod roditelja s razlogom i dalje postoji. Štoviše, ne znaju je li ih više strah potencijalnih nuspojava (među kojima se najviše boje autizma) ako cijepe dijete, ili potencijalnog obolijevanja od zaraznih i drugih bolesti (koje su ponekad i smrtonosne), ukoliko ne cijepe svoje dijete. A najviše ih prestravljuje to što znaju da su oni ti koji moraju donijeti konačnu odluku i preuzeti rizik za sve posljedice vezane za tu odluku. Ako sve prođe u redu s cijepljenjem, mogu računati da je njihovo dijete zaštićeno od mnogih bolesti na duge staze. No bilo je slučajeva da su ljudi bili cijepljeni, a opet su se zarazili i oboljeli, recimo od ospica. Je li onda cjepivo doista učinkovit oblik zaštite i je li potrebno, mnogi se pitaju. A što ako se djetetu nešto dogodi nakon cijepljenjai što ako bude nuspojava? Teško da će roditelji tada moći dokazati da je to zbog cijepljenja. Od koga će tražiti odgovornost? Od koga će tražiti odgovore? Tko će biti kriv?
Ako počnemo razmišljati o cijepljenju i vagati oko odluke, shvaćamo da je odluku teško donijeti jer nismo i ne možemo biti potpuno upoznati sa svim argumentima, rizicima i ne znamo što je prava istina. Možda je baš zato pitanje cijepljenja toliko kontroverzno i osjetljivo, jer bez obzira kako odlučili, roditelji ne mogu u vezi svoje odluke biti potpuno mirni. Cijepili ili ne cijepili, osjećaju se u najmanju ruku nelagodno. Cijepili ili ne cijepili, uvijek ostaje određena doza straha za dijete.