Fizičko nasilje ima dugotrajne posljedice na dijete ukoliko se ne intervenira na vrijeme.
Djeca svih dobi bombardirana su slikama nasilja u domu, na televiziji, u filmovima, video igricama ili u susjedstvu. No najgora vrsta izloženosti djeteta nasilju jest ona koja se događa u njihovu vlastitu domu. Veliki broj djece nikada niti ne iskusi osnovnu razinu fizičke i emocionalne sigurnosti tijekom odrastanja.
Izloženost nasilju
Američko ministarstvo pravosuđa izdalo je izvješće temeljeno na nizu istraživanja, a u kojem stoji da djeca koja žive u nasilnom okruženju i koja su izložena prizorima kućnog nasilja, pokazuju emocionalne probleme i probleme u ponašanju. Izloženost nasilju može rezultirati totalnim prevratom u djetetovu životu. Dijete osjeća emocionalnu bol i patnju kada jedan roditelj zlostavlja drugog.
Djeca bezuvjetno vole i mamu i tatu. Dok jedan roditelj udara, šamara i ponaša se agresivno prema drugom, dijete doživljava emocionalnu traumu. U Hrvatskoj se od 2001. do 2006. godine broj prijava zbog nasilja u obitelji udeseterostručio, a podaci o spolnoj strukturi počinitelja govore da su nasilnici u 97 posto slučajeva muškarci (podaci iz istraživanja "Nasilje u obitelji 2001.-2006." Dubravke Rogić-Hadžalić i Jadranke Kos). Procjenjuje se da se u oko 20% obitelji u Hrvatskoj događa neki oblik zlostavljanja.
Emocionalne reakcije djece
Svako dijete je različito i ima vlastite mehanizme zaštite. Svako dijete različito reagira na nasilje, a neke od reakcija su:
Bijes: Može biti usmjeren prema nasilniku, ali i žrtvi zbog toga što se ne zna ili ne želi obraniti. Isto tako, ljutnja može biti usmjerena i prema samome sebi. Dijete je bijesno što ne može obraniti majku ili oca koji je žrtva nasilja.
Krivnja: Osjećaj krivnje raste kada se dijete osjeća odgovorno za nasilje ili kada dijete osjeća da je nelojalno jednom od roditelja zbog negativnih osjećaja koje prema njemu ima.
Zbunjenost: Ukoliko u emocionalno zlostavljanje jedan od roditelja uvlači i dijete, ono nije sigurno kome treba vjerovati i tko je u pravu. Zbrku stvaraju i kaotični osjećaji prema roditeljima.
Bespomoćnost: Osjećaj da se ne može pomoći u ozdravljenju odnosa u obitelji ili spriječiti nasilje.
Sram: Izolacija obično dolazi s osjećajem srama, kada dijete shvati da živi u disfunkcionalnoj tj. drugačijoj obitelji.
Strah: Strah od nasilja, napuštanja, prevrata ili gubitka, ozljeđivanja, izražavanja mišljenja, samo su neki od niza strahova koje djeca iz nasilničkih obitelji gaje.
Osim svega navedenog, djeca iskazuju i probleme u ponašanju. Neki imaju problema sa spavanjem, neki postaju impulzivni i eksplozivni, neki počinju obolijevati zbog pada imuniteta. Ozbiljnost i težina reakcija ovise o količini, trajanju i izloženosti nasilju u domu.
Kako pomoći djeci?
Roditelji čija djeca su bila svjedoci nasilju u obitelji, trebaju odmah poduzeti sve korake kako bi im se pomoglo u oporavku. Neki od savjeta stručnjaka su:
- Bez obzira koliko bilo teško, dijete se treba osjećati sigurno kada govori o nasilnom roditelju i svojim osjećajima.
- Saslušajte stajalište djeteta. Slušajući ono što dijete ima potrebu reći, bez da se ga prekida, pomoći će roditelju da bolje shvati dijete, a djetetu da razvije hrabrost kada iznosi svoje mišljenje.
- Vrlo jasno i nedvosmisleno uvjerite dijete da nasilje nije njegova krivnja.
- Ne tražite od djeteta da zauzme stranu.
- Ako dijete ne želi pričati o onome što je vidjelo, dajte mu do znanja da vam se može obratiti kada poželi ili osjeti potrebu.
- Ukoliko dijete ima noćne more, osjeća strah u svakoj situaciji, nervozu ili iskazuje negativn ponašanje u domu i školi, ukoliko puši i pije, obavezno potražite stručnu pomoć.
- Potražite pomoć stručne udruge ili institucije.
- Ne rješavajte konflikte nasiljem.
- Ne trpite nasilje.
I zapamtite, ukoliko im pomognemo na vrijeme, djeca mogu odrasti u zdrave odrasle osobe koje neće nastaviti krug zlostavljanja u vlastitoj obitelji.
(Izvor: abuse-recovery.suite101.com)