. Multinacionalne kompanije koje proizvode fast food tvrde da samo rade svoj posao i da nude ono što djeca, mladi i odrasli žele i traže. No, autorica videa i aktivistica u organizaciji Food Myths, Anna Lappé, pita se žele li djeca doista jesti brzu hranu ili im je ta želja i potreba nametnuta kroz agresivno oglašavanje?
Naime, korporacije troše oko 2 milijarde dolara godišnje na oglašavanje hrane i pića koje je ciljano usmjereno na djecu i tinejdžere. Ti oglasi većinom govore djeci što je cool jesti i nailaze na plodno tlo, odnosno uspijevaju u svome naumu, a to je povećanje prodaje brze hrane u restoranima diljem svijeta.
Brza hrana, poznata i kao fast food ili junk food, vrlo se jeftino proizvodi, lagano brendira da bude simpatična, prepoznatljiva i privlačna djeci te je dizajnirana da izaziva "ovisnost". To je ujedno i recept za ogromne profite koje korporacije ostvaruju.
No što nam ti blještavi oglasi i reklame ne govore?
U videu ćete vidjeti da samo u SAD (a vjerojatno je slično ili će uskoro biti slično i u drugim razvijenim zemljama), svako treće dijete jede fast food svaki dan. Gotovo 40% dnevnih kalorija dolazi iz rafiniranih šećera i nezdravih masnoća. Samo 16% malih Amerikanaca jede voće i povrće u zadovoljavajućim količinama. Posljedica je iznimni porast po život opasnih bolesti kod djece, a kao što su bolesti srca, visoki krvni tlak, astma, pretilost, dijabetes tipa II, pa čak i rak.
Posao roditelja je da djeci omoguće zdravu prehranu, odnosno prehranom osiguraju sve preduvjete za zdrav i dugotrajan život. To vrlo često znači zabranjivanje brze hrane koja je puna šećera, masti i soli. No zašto je toliko teško djeci zabraniti mirišljavu hranu pakiranu u šarene i privlačne kutijice, a s kojom često dolazi i igračka? Protiv čega se roditelj tu zapravo bori?
Prvo, tu je biologija. Fast food nije normalna hrana čija je funkcija nahraniti tijelo i omogućiti mu energiju za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. To je hrana koja je laboratorijski dizajnirana da djeluje na naše evolucijske impulse. Naime, šećer i masnoće vrlo je teško pronaći u prirodi, naš mozak evoluirao je do stupnja kada želi skladištiti te sastojke u najvećim mogućim količinama. To je taj unutarnji impuls koji se podsvjesno javlja u svakome od nas. Stoga korporacije zadovoljavaju upravo tu evolucijsku potrebu - u jedan hamburger, krumpiriće i sok stave količinu šećera i masti koje u prirodi čovjek nikada ne bi našao u tako maloj količini prave hrane. Odrasli još mogu prepoznati taj impuls i na svjesnoj razini zaključiti da to jednostavno nije dobro za organizam, niti je prirodno, djeca problem rješavaju konstatnim "žicanjem" fast fooda i konstatnom potrebom za spomenutim šećerima i masnoćama.
Osim biologije, roditelji protiv sebe imaju i psihologiju kada djetetu pokušavaju zabraniti fast food. U SAD-u se godišnje prikazuje oko 5000 različitih televizijskih reklama za hranu i piće, a gotovo sve su za proizvode koji su puni šećera, nezdravih masnoća i soli. Već je u više navrata dokazano da gledanje reklama za rezultat kod djece ima obožavanje određenih brendova. Ako je jedan od obožavanih brandova fast food, reklama djecu doslovno mami i potiče da jedu ono što vide na televiziji.
Kada rade svoje reklamne televizijske spotove, korporacije angažiraju stručnjake psihologe, sociologe i psihijatre koji proučavaju kako djeca misle, što vide, što percipiraju, na koje boje reagiraju i koje će dječje likove najviše zavoljeti. Ako ugasimo TV i pokušamo maknuti dijete od oglašavanja u nadi da će želja za brzom hranom biti manja, nismo zapravo učinili puno.
Korporacije znaju da je u prosijeku potrebno vidjeti reklamu samo 9 puta, kako bi se osoba pridobila i kupila proizvod. Ako to ne mogu putem TV-a gdje roditelji još uvijek mogu kontrolirati sadržaj, infiltrirat će se u sve aspekte života prosječnog djeteta. Sponzorirat će njegov sportski klub, reklamirati se oko škola i vrtića na jumbo plakatima (ili pak u samim školama i vrtićima), gradit će i brendirati dječja igrališta, ući će u igraonice i sve centre zabave u koje ulaze djeca. Korporacije se oglašavaju u dječjim časopisima (što je slučaj i u nekim hrvatskim dječjim časopisima koji se nude u školama), nudit će djeci besplatne igrice i aplikacije za mobitele i tablete, sponzorirati filmove i svoje proizvode prikazivati u istim tim filmovima i slično.
U takvom je okruženju vrlo teško zaštiti djecu. Oni manji koji još uvijek ne odlaze samostalno u grad ili na druženje s društvom, još i mogu biti pod kakvim takvim nadzorom roditelja, ali ako se u petak ili subotu navečer prošetate kraj bilo kojeg restorana brze prehrane u Hrvatskoj, vidjet ćete da je krcat osnovnoškolcima, koji svoj džeparac troše na fast food menije. Pitanje je znaju li roditelji uopće koju količinu ove preslatke, premasne i prezačinjene hrane njihova djeca jedu?
Da zaključimo, s jedne strane imamo zanimljive i smiješne likove iz crtića, reklame, muzičare, filmove, igrice i aplikacije, poklone u meniju, vršnjake, biologiju i psihologiju djeteta te ogromnu i moćnu industriju koja te predodređene faktore iskorištava u svrhu prodaje i brendiranja, a s druge strane su roditelji sa svojom povrtnom juhicom. Složit ćete se da omjer snaga i nije baš ravnomjeran.
Kako naučiti dijete da usvoji zdrave prehrambene navike u ovakvom okruženju?
Roditelji ne bi trebali zaboraviti da djeca vole svježe namirnice ako im se one ponude. Svako će dijete pojesti zdjelicu jagoda ili malina, svako će dijete pojesti krem juhicu od svježeg povrća, male kuhane mrkvice, voćni jogurt, piletinu sa žara, ribice i druge zdrave namirnice. Mi u Hrvatskoj još uvijek imamo sreće da su nam relativno zdrave i svježe namirnice dostupne iz vlastitih vrtova, od kumica na placu ili pak izravno od rodbine sa sela. Ključ je u konstantnom nuđenju. Djeci treba davati opcije i nuditi im, pa će nešto od toga što želimo i pojesti. Isto tako, djeci treba davati dobar primjer i puno razgovarati s njima što se događa kada tijelo opterećujemo masnoćama, šećerima i drugim otrovima koji se skladište u obliku masnog tkiva i naslaga, remete metaboličke funkcije i u konačnici mogu dovesti do vrlo ozbiljnih i po život opasnih bolesti.
Idealno bi bilo kada bi se oko ovog pitanja više angažirale i škole, gradonačelnici i načelnici općina, pravobraniteljica, liječnici i svi koji mogu utjecati na agresivno oglašavanje usmjereno prema djeci. U SAD-u postoji niz inicijativa koje pokušavaju ishoditi zakon koji će zabraniti korištenje dječjih likova iz crtića za brendiranje nezdravih proizvoda te zabraniti darivanje igračaka uz nezdrave fast food menije.
Cilj bi trebao biti spriječiti korporacije da govore našoj djeci što bi trebali željeti jesti. Djeca bi trebala jesti ono što im roditelji stave na stol, a roditelji najbolje znaju što je zdravo za njihove mališane i treba im pomoći da se lakše snose s onima koji očito idu protiv zdravlja njihove djece.
Više o ovoj temi pročitajte na stranicama Takepart.com.