Gotovo svi su prihvatili naširoko poznato vjerovanje da djeca od prevelike količine šećera postaju hiperaktivna. Čak su i neki znanstvenici toliko jako vjerovali u ovu tezu, da su teško prihvaćali rezultate svojih istraživanja, koji su ponekad pokazivali suprotno.

U jednom istraživanju provedenom među majkama koje su tvrdile da njihova djeca nakon unošenja slatkih namirnica u organizam postaju hiperaktivna i nemoguća, 35 djece bilo je podijeljeno u dvije grupe. Jedna grupa navodno je dobila slatki napitak, a druga nije. Nakon konzumacije, djeca su se neko vrijeme igrala s majkama. Gotovo sve majke iz grupe djece koja su konzumirala slatko, prijavile su znakove hiperaktivnog ponašanja kod mališana.

No, istina je bila da ni jedna grupa nije dobila slatki napitak, već napitak bez šećera. Očito je da su si majke samo željele potvrditi vjerovanje koje su imale od prije.

Jedno slično istraživanje provedeno među 50 djece čije majke su bile uvjerene da je ponašanje njihovih mališana bilo pogoršano nakon konzumacije šećera. Djeca su također bila podijeljena u dvije grupe od kojih je jedna doista dobila napitak s šećerom, a druga bez šećera, no ovog puta majke nisu znale u kojoj je grupi bilo njihovo dijete. Nakon konzumacije, djeca su promatrana u igri. Čak ni nakon tri ponovljena pokusa, ona nisu pokazivala razlike u ponašanju.

Za potrebe testiranja ove teze, izdvojeno je bilo i 16 dječaka s dijagnosticiranom hiperaktivnošću koji su stavljeni na kontroliranu dijetu – jedna grupa na prehranu punu šećera, a druga na prehranu bez šećera. Dječaci su potom promatrani u školi te su bili podvrgnuti mnogim testovima koji su mjerili njihovo ponašanje i rezultate u školi. Niti ovo istraživanje nije dokazalo da unošenje šećera povisuje hiperaktivnost u djece.

Rafinirani šećer može imati određeni utjecaj na aktivnost djece, jer brzo ulazi u krvotok te uzrokuje brze promjene u razini glukoze u krvi. To pak može uzrokovati lučenje adrenalina i potaknuti dijete na aktivnost. Iako ovaj problem još uvijek nije do kraja rasvijetljen, stručnjaci napominju da aktivnost ili hiperaktivnost te pažnja ovise o dječjoj dobi. Dvogodišnjaci su obično puno aktivniji od 10-godišnjaka, ali imaju manju pažnju. Važna je i urođena sklonost aktivnim sadržajima, kao i razina tolerancije kod roditelja koji obično više “živaca” imaju ujutro nego pred kraj dana za hiperaktivno dijete.

Ukoliko promijenimo prehranu djeteta i izbacimo šećer, možda se uopće ne radi o tome da se mirnije ponaša zbog toga što ne unosi rafinirani šećer u oranizam, već zbog same činjenice da se više bavimo njime kroz zajedničke pripreme obroka i pokazujemo veću brigu za njegovo opće zdravlje. Možda je nova interakcija s djetetom ključ za njegovo smirenije ponašanje.