Rukavica je bačena. Tri stručnjaka koji se bave pitanjima javnog zdravstva otvoreno su i oštro u cijenjenom stručnom časopisu Nature napala konzumni šećer te predložila da se njegova konzumacija regulira zakonima poput onih koji reguliraju upotrebu alkohola i cigareta. Argumenti su im snažni – tvrde da je šećer otrov koji nas čini bolesnima.

Robert Lustig, Laura Schmidt i Claire Brindis autori su studije “Public Health: The Toxic Truth About Sugar” (“Javno zdravstvo: Otrovna istina o šećeru”) u kojoj navode da fruktoza ozbiljno ugrožava rad jetre, odnosno da jetra nakon određenog vremena više ne može preraditi ovaj voćni šećer. Fruktoza stoga ostavlja masne naslage u jetri i potiče procese koji povećavaju rizik od mnogih bolesti, među kojima su i dijabetes, visok krvni tlak i bolesti srca.

Fruktoza je jednostavni šećer (što znači da nije povezan s drugim molekulama šećera). Mi najčešće jedemo fruktozu u obliku konzumnog šećera (suhroza, sastavljena od molekula fruktoze i glukoze). Ime fruktoza je dobila zato što ovaj šećer najčešće nalazimo u voću, ali kada ga jedemo u voću on nije toliko otrovan. Naime, voće sadrži i vlakna koja kontroliraju polagano otpuštanje fruktoze u krvotok, pa i jetra može lakše preraditi pristigli šećer i nije šokirana naglim “šećernim udarom”. Glukozu govoto svaka stanica u našem tijelu može upotrijebiti za energiju, pa ne ugrožava tako direktno našu jetru.

Masnoće nakupljene u jetri zbog nemogućnosti prerađivanja fruktoze same po sebi mogu prerasti u oboljenje. Nealkoholna masna jetrena bolest (NAMJB) trenutno je najbrže rastući uzročnik potrebe za transplantacijom jetre. Ova bolest može prerasti u cirozu, odnosno upalu koja može dovesti do potpunog zatajenja jetre i smrti. NAMJB je samo jedna od mnogih bolesti koje spomenuti stručnjaci vežu uz šećer kao uzročnika. Dr. Lustig procjenjuje da samo u SAD-u, 75% budžeta u zdravstvu odlazi na liječnje bolesti koje su izazvane konzumacijom velikih količina šećera u prehrani stanovnika.
Industrija šećera uzvraća udarac

Proizvođači šećera odmah su krenuli u protunapad i nazvali članak “neodgovornim”. Najviše su ih pogodile iznesene brojke vezane za količine konzumiranog šećera. Proizvođači šećera tvrde da te brojke nisu točne, jer Amerikanci zapravo 29% kupljene hrane bacaju, pa po toj logici konzumiraju i 29% manje šećera nego što su to naveli autori u svojoj studiji.

Jedina relevantna institucija koja provodi istraživanja o prehrambenim navikama Amerikanaca je vladin Odjel za poljoprivredu koji u izvještaju za 2010. godinu navodi da Amerikanci 16% kalorija dobivaju iz konzumnog šećera (ne uključujući šećer koji unose preko voća, povrća i žitarica). Odjel je to ocijenio izuzetno negativnim i dao smjernice za zdravije prehrambene navike i odluke. Isti je Odjel izravno povezao pretjeranu konzumaciju šećera, soli i masnoća s kroničnim bolestima.

Drugim riječima i političkom vodstvo priznaje da konzumacija šećera ljude čini bolesnima.
Je li potrebno zakonski regulirati kozumaciju šećera, osobito kod djece?

Nitko ne želi gledati svoje toliko željene gumene bombone kroz upozorenje napisano debelim slovima “Slatkiši su opasni za vaše zdravlje”, kao što postoje slični natpisi na cigaretama. Većina odraslih ne želi da im vlade određuju koliko često i koliko smiju pojesti čokolade ili popiti cole, odnosno “slatko sagriješiti”. Stoga je malo vjerojatno da bi jedan takav zakon prošao proceduru.

Ipak, ostaje zabrinutost za djecu. U domu možemo kontrolirati koliko će šećera naši klinci pojesti, no da li bi nas umirila spoznaja da ne mogu kupiti čokoladu ili gazirani sok ni na kiosku ili trgovini, kao što ne mogu kupiti alkohol ili cigarete? I zašto je čokoladica jeftinija od banane ili kruške?

Hajka na konzumni šećer se nastavlja. Neupitno je da od njega imamo malo nutritivnih benefita, a da cijena po zdravlje može biti visoka.  S jedne strane, treba jasno i glasno reći i upozoriti da je šećer za našu jetru doista otrov, a s druge strane, mnogi smatraju da za šećer vrijedi ista formula kao i za alkohol. Ključ je u umjerenosti, a kada dobiju točne i detaljne informacije, ljudima treba ostaviti prostora da sami odluče žele li “trovati” svoj organizam te prostora da sami odrede hoće li i koliko šećera davati svojoj djeci.